PRIGODNO UZ VALENTINOVO:
KAKO SU SE »NAMURIVALI« NAŠI STARI
Što se skriva u »grmu« svetog Valentina?
[Izvor: © Glas Istre -
https://www.glasistre.hr/?3bf2feee377509f8155d8be4b1ed3161,TS,361,,2294,,30317.]
14.2.2005
Nikakvi narodni običaji i tradicije u Istri
ne postoje koji bi blagdan Sv. Valentina dovodili u vezu sa slavljenjem
ljubavi i zaljubljenosti. Uostalom, Valentinovo najčešće pada u vrijeme
korizme, u razdoblje skromnosti i suzdržanosti u svijetu zapadnog
katoličanstva, kojemu kulturološki pripada i Istra. Priroda se, međutim,
ne obazire na kalendar i ne upravlja se prema društvenim običajima
|
Prikaz sv. Valentina |
Piše Davor ŠIŠOVIĆ
Jedan za drugim u katoličkom se kalendaru
smjenjuju dva zanimljiva svetka: 13. veljače dolazi Sveta Foška, a
sljedećeg dana Sveti je Valentin. Oba su blagdana na zanimljiv i potpuno
suprotan način »obrađena« u narodnim poslovicama o vremenu. »Sveta Foška
z ledon rošta«, kaže prva, dok je druga nešto veselija: »Sveti Valentin,
u svaken grmu pir«.
Oprostimo pučkim stihotvorcima što im rime nisu
baš dosljedne i zagledajmo malo u moguća značenja tih poslovica ili
uzrečica. Iz temperaturnih prilika posljednjih dana vidimo da je uzrečica o
sv. Foški sasvim opravdana: zima doista u nekim dijelovima Istre, pogotovo
središnjima, tek sad u veljači zna »pokazati zube« i okovati ledom lokve,
potoke, pa čak i more. No uzrečica o sv. Valentinu navješćuje da se u
prirodi nešto zbiva, da je u »grmlju« živahno, da ptičice počinju svoje
proljetne obrede parenja i gniježđenja, da slijedi doba plodnosti, koje u
pučkim običajima kulminira simbolima zahvalnosti prirodi i njenim darovima u
sklopu uskrsnih blagdana.
»Narodni mudraci«, vezujući uz dva susjedna
svetka dvije meteorološki suprotne prognostičke poslovice, na neki su se
način »osigurali«: kakva god godina bila, jedna će od poslovica »pogoditi«
pravo stanje stvari. No, što ako u uzrečici o sv. Valentinu mudrac koji ju
je smislio nije mislio samo na ptice?
Valentinovo kao dan ljubavi i zaljubljenih u
današnjem je smislu u naše krajeve »došlo« tek nedavno, kao import
zapadnjačke popularne kulture i potrošačkog društva. Nikakvi narodni običaji
i tradicije u Istri ne postoje koji bi blagdan Sv. Valentina dovodili u vezu
sa slavljenjem ljubavi i zaljubljenosti. Uostalom, Valentinovo najčešće pada
u vrijeme korizme, u razdoblje skromnosti i suzdržanosti u svijetu zapadnog
katoličanstva, kojemu kulturološki pripada i Istra. Priroda se, međutim, ne
obazire na kalendar i ne upravlja se prema društvenim običajima. Biljni i
životinjski svijet vode se svojim zakonima. Zašto bi s ljudima bilo
drukčije?
Korizma baš nije
bila »mrtva sezona«
Seksualnost je dugo vremena bila neka vrst
tabua u društvenim znanostima pa su nam saznanja o toj vrsti »društvenog« i
biološkog života naših starih dosta oskudna. Cenzura i autocenzura lako se
prepoznaju u radovima istraživača od vremena narodnog preporoda u Istri, kad
su provedena prva etnografska istraživanja (ne računajući starije putopisce
i kroničare), pa sve do sedamdesetih godina 20. st. No zato su prilično
bogato (iako često prilično zbrkano, kao u »Istarskoj škrinjici« Jakova
Mikca, primjerice), opisivani svadbeni običaji u Istri.
Što je u starijim istarskim svadbenim običajima
zajedničko, bez obzira radi li se o vlaškoj, bezačkoj, ćićskoj, bazgonskoj,
benečkoj, krajevskoj, prikodražanskoj ili bilo kojoj drugoj sredini?
Najčešće to da su mladenci ostajali zajedno sa svatovima cijelo vrijeme
»pira«, a u nekim mjestima to je znalo trajati i tri dana. Istarski se
mladenci nisu, kao što je to slučaj u Slavoniji i drugim hrvatskim
krajevima, o ponoći sa svadbene večere povlačili u svoju sobu da bi prvom
bračnom noći obavili i objavili i biološki početak svoje bračne veze. Zašto?
Zato jer je sve bilo već obavljeno ranije! Istarski su mladenci sveti
sakrament vjenčanja primali već dobrano »iskusni« u bračnim dužnostima, a
tako je, za to postoji nebrojeno mnogo »svjedočanstava«, i danas. Je li u
tom »običaju« možda objašnjenje uzrečice »u svaken grmu pir«?
Osim osobnih odricanja, u korizmi se užitaka
odriču i cijele društvene zajednice, pa se tako prema tradiciji u tom
razdoblju ne održavaju svečanosti, zabave, plesovi, svadbe, sajmovi. Tek
nakon Uskrsa nastupa sloboda društvenog i javnog života. No, prema
događajima koji slijede u proljeće i ljeto može se zaključiti da korizma,
što se tiče ljubavi i seksa, nije bila baš »mrtva sezona«.
Produbljivanje
simpatija uz krunjenje kukuruza
Istarska baština usmene književnosti, pjesama,
plesova i običaja, prebogata je lascivnim sadržajima. Pusni običaji
podrazumijevaju seksualne aluzije, neke glazbene forme poput taranjkalica
podrazumijevaju erotske sadržaje, gotovo polovica korpusa istarskih pučkih
predaja i običaja vezanih uz praznovjerje, uroke, štrigarije i slične teme
neposredno je povezana s erotskim odnosima među spolovima, a nedavno
objavljena zbirka narodnih erotskih pjesama »Oj ti mala iz Muntića«, koju je
priredio Drago Orlić, dragocjena je popuna »rupa« iz ranijih etnografskih
istraživanja, u kojima je namjerno ili nenamjerno seksualni ili erotski
aspekt pučkog života bio zanemarivan ili zapostavljan. Ako opravdano
pretpostavimo da su naši stari pjevali pjesme i pričali priče i u druge
svoje običaje uvodili teme koje su im bile životno bliske, tada se moramo
složiti da se ljubav i erotika, što su danas »valentinovske« teme, ne mogu
preskočiti u sagledavanju cjelokupnosti narodnih tradicija.
Iz pričanja starijih znamo da je obiteljski i
društveni život na istarskom selu bio patrijarhalno strog. Kako su se u
negdašnjem tradicijskom životu stvarale prilike za upoznavanje i zbližavanje
dvoje mladih ljudi? Bilo je toga. Prvi kontakt vjerojatno nije nimalo
drugačiji od scena koje viđamo u filmovima. Dvoje se zagledalo u nekom
običnom trenutku svakodnevice. Budući da je posla u kući i na imanju bilo
puno, simpatija se teško mogla produbiti tijekom toplog doba godine, no zato
su zimi obitelji s kćerima za udaju nastojale stvoriti povoljne prilike za
produbljivanje poznanstava. Naši stari još i danas pamte »lupačije,
skubačije, motačije«, kućne poslove vezane uz obradu vune ili konoplje,
ljuštenje ili krunjenje kukuruza i slično, na koje su se pozivali mladići iz
sela, ne samo da bi pomogli u poslu, nego i da bi se uključili u tržište
ljubavne ponude i potražnje.
Prije nekoliko godina u jednom selu na
Pazinštini pričali su mi o obitelji u kojoj je majka izrodila dvadesetak
kćeri pa su okupljanja na tim zimskim kućnim poslovima dugi niz godina bila
privlačna za mnoge neoženjene seoske mladiće. Nakon obavljenog posla
popričalo bi se uz ognjište, no stara je majka budno pazila na dolično
ponašanje svojih kćeri. Ako bi se jednoj od njih, govorio mi je svjedok tih
zbivanja, suknja povukla otkrivši samo gležanj, majka bi »potuckala muletama
po ognjišću« i tada bi sve kćeri, kao po komandi, brzo povukle suknje
nadolje.
Ples uz budno
oko braće
Plesovi u vrijeme seoskih sajmova, godišnjih
fešti posvećenih svecima zaštitnicima sela, bili su druga prilika za javno
zbližavanje, no takve zgode nisu bile bez rizika. Braća su obično budno
motrila na ponašanje svoje sestre, nerijetko je na plesovima, pogotovo na
Vlašiji ili na rubnim područjima gdje su dolazili mladi iz susjednih mjesta
različitih govora, dolazilo i do tučnjava kojima su povod bile upravo cure.
Zabilježen je i običaj da je mladić curi koja odbije s njim plesati imao
moralno pravo opaliti pljusku, ali su na tim plesovima postojali i
»impenjali«, plaćeni plesovi u kojima se partnerica mogla »rezervirati«,
novčanom naknadom glazbenicima ili ubiračima ulaznica.
Mladi koji bi se u takvim javnim prilikama
zagledali ili zbližili u nastavku svoje veze nisu se baš jednostavno mogli
sastajati da bi svoju vezu »produbili«. No, i za to je bilo prilike.
Zanimljivo je da je velika većina istarskih pučkih uzrečica, pjesmica,
pošalica i šaljivih priča (takve su usmene umotvorine uvijek sve okretale na
šalu, zbog razumljivih razloga) – pastirske provenijencije. Ako su ti uradci
istarske usmene pučke književnosti nastajali dok su naši stari, dok su bili
mladi, čuvali blago, onda je razumno pretpostaviti da u njima ima ne samo
mašte, nego i životnog iskustva. Je li
onda tvorac uzrečice »u svaken grmu pir« na umu imao pastirske erotske
doživljaje? Nikad to sa sigurnošću nećemo znati, no ako su se nakon
korizme pojavljivali opipljivi plodovi takvih »pirova«, onda u takvim
pretpostavkama možda ima i istine. Kad naši stari danas pričaju kako su
se nekad »marožali« ili »namurivali«, sjetan osmijeh sjedne im na lice.
Težak je bio život nekad, a pretjerana stega je i nekad, kao i danas,
izazivala upravo suprotne učinke od željenih.
|