|
Istarska jezična jota
Zove se jota tradicionalna istarska maneštra, glavni
sastojak koje je kisela repa ili kupus, a zatim ima u
njoj krumpira, graha, svinjske kože, suhoga mesa i
kostiju te raznih biljnih dodataka, a kuhana je uglavnom
u posebnim zemljanim loncima. Po toj pučkoj maneštri,
koju je danas, nažalost, teško naći na jelovnicima
gradskih/turističkih restorana, nazvao sam
novokomponiranu jezičnu smjesu što se, u zadnjih pola
stoljeća, kuhala, miješala i koagulirala u istarskom
jezičnom loncu.
Ne silazeći u duboku prošlost
niti u povijesno-lingvistička te statistička
razglabanja: do polovice protekloga stoljeća na području
današnje Istarske županije postojale su dvije više-manje
kompaktne etničke skupine, slavenska i romanska.
Pripadnici starije, romanske skupine živjeli su
pretežito u obalnim mjestima i u kontinentalnim
utvrđenim gradićima. Na najstarijem romanskom supstratu,
te tijekom vladavine Venecije, nastali su šišanski,
galižanski, vodnjanski i rovinjski te ostali romanski
dijalekti koji su danas izumrli u Puli, Novigradu, Umagu
i drugim istarskim mjestima. U romansku skupinu jezika
ubrajamo i govor preostale vlaške/rumunjske etničke
manjine u Žejanama u brdima sjeveroistočne Ćićarije te u
selima na području Šušnjevice, na zapadnom podnožju
Učke.
Najstarija slavenska/hrvatska narječja, koja
su se do danas najbolje sačuvala u sjevernoj, istočnoj i središnjoj Istri,
pojavila su se s doseljavanjem Slavena od 6. do 8. stoljeća. Na području
Buzeta i Oprtlja u leksiku tamošnjih hrvatskih dijalekata još postoje,
sveslavenske riječi »ubijok« (babulj), »kateri« (koji) i druge. Znatno
kasnije (14. – 18. st.) Venecija je, pretežito u jugozapadnu Istru, doselila
Hrvate (uglavnom čakavsko-štokavskoga ikavskog govora) iz širega obalnog
pojasa između Zrmanje i današnje Albanije. Za mletačke vladavine (1657.
godine) u Peroj kod Fažane doseljeno je nekoliko crnogorskih obitelji
štokavskoga ijekavskog govora. Od svih slavenskih etničkih skupina, što su
iz različitih krajeva i u različito doba doselile u Istru, nastalo je
desetak prepoznatljivih hrvatskih dijalekata.
U drugoj polovici 19. stoljeća, za vladavine
Austro-Ugarske, počele su se otvarati državne i privatne osnovne škole, pa
su seoska djeca pretežito hrvatskoga i gradska djeca talijanskoga
podrijetla, počela opismenjivati, odnosno obogaćivati (ili osiromašivati?)
domaća narječja standardnim riječima. Zahvaljujući tim prvim školama, ali i
crkvenim obredima/molitvama na hrvatskom jeziku, u središnjoj Istri, na
području Karojbe i Rakotula, primjerice, knjiga se zvala »knjiga«, a rat
»vojska«, a ne »libar« i »gvera«, kako se i danas čuje u hrvatskim selima na
širem teritoriju južne Istre. Kako su se na području kojim je vladala
Venecija prve novine pojavile još pred kraj 18. stoljeća, a zvale su se,
»foglio«, u selima Motovunštine i Labinštine općenito za novine, pa i za
»Glas Istre«, još postoji sinonim »foje« ili »foji«.
U doba talijanske fašističke vladavine u
Istri (1918. – 1943.) nije poznat broj doseljenika iz drugih krajeva Italije
(takozvanih »regnicoli«), ali glede hrvatskih/slavenskih emigranata u
tadašnju Jugoslaviju u hrvatskoj publicistici barata se brojem od 75 tisuća
izbjeglica. Međutim, najveći su udarac hrvatskom narodu Istre zadali
fašistički zakoni, kojima su zabranjene sve hrvatske škole, da bi sva djeca
bila prisiljena pohađati talijanske škole, počevši od dječjih vrtića. Povrh
toga u svim je uredima strankama valjalo komunicirati s činovnicima samo na
talijanskom jeziku. Hrvatski se jezik teškom mukom održao uglavnom u seoskim
crkvama. Zanimljiv je podatak da se hrvatski jezik predavao, par sati
tjedno, jedino u klasičnoj gimnaziji Međubiskupskog sjemeništa u Kopru,
prema udžbeniku s naslovom »Grammatica della lingua serbo-croata«, autor
koje je bio slavist Arturo Cronia, rodom iz Šibenika.
Hrvatski se jezik vratio u istarske škole i
općenito u javnu upotrebu zajedno s partizanima (1945. – 1947.). Istodobno
je inaugurirana najveća smjena stanovništva u povijesti našega poluotoka.
Nezadovoljno novom diktatorskom komunističkom vlašću optiralo je ili
jednostavno pobjeglo preko granice u Italiju i druge zapadne zemlje najmanje
250 tisuća istarskih ljudi talijanskog, ali i hrvatskog podrijetla.
Istodobno se u Istru, uglavnom u gradove, počelo doseljavati novo
stanovništvo iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije, osobito tijekom druge
polovice prošloga stoljeća, da bi danas, prema grubim računicama, preostalo
u Istri tek nešto više od polovice »autohtonih« Istrana. Etnička se slika
današnjega područja Istarske županije stubokom izmijenila.
U virtualnom se jezičnom istarskom loncu, već
šest desetljeća, zajedno kuhaju, miješaju, zgrušavaju, razvodnjavaju,
poravnavaju i »standardiziraju« govori starijih došljaka na te prostore (i
njihove istrijanske djece) s govorima starosjedilaca, nastanjenih uglavnom u
gradovima, ali doseljenih iz sela u unutrašnjosti Poluotoka, zajedno sa
svojim mnogobrojnim dijalektima. Pri iskuhavanju u velikom zajedničkom
jezičnom loncu, brojnih »uvezenih« i domaćih govora (u kojem pliva i batrga
se najveća kost, zvana hrvatski standardni jezik), čini se da bitku gubi
upravo standardni hrvatski jezik, zajedno sa starim istarskim narječjima.
Istodobno, na jelovnicima istarskih restorana češće nahodimo razna
pečenjarska jela nego omiljene istarske maneštre. A o domaćoj maneštri
zvanoj jota nigdje traga nema – nima je ni za lik!
Izvor:
-
http://www.glasistre.hr/?a6fb4f47b135f4ba454368c3f6c02d41,TS,2737,,15092,19847,190780,
|