Dalmatski (Das Dalmatische, Il Dalmatico)
21.5.2005.
U ovoj se rubrici često spominje izraz
dalmatski ili Skokova sintagma "dalmatoromanski jezični ostaci". Više se
čitatelja našlo u nedoumici, pa i pomišljalo da je posrijedi neki
"dalmatinski govor", današnji dijalekt, odnosno skup dijalekata. Da bi
se uklonile zabune, potrebno je u kratkim
crtama, a opet na popularan način, dati kakvo-takvo objašnjenje.
Dalmatski jezik je romanski, neolatinski
govor, što se govorio u gradovima Dalmacije prije dolaska Venecije. Taj
je idiom rođen u srednjem vijeku u izravnom nastavljanju govornoga
latinskoga u romaniziranoj Dalmaciji. Nastao je spontano, kao i u
Italiji ili Francuskoj, u krugu obitelji gdje je roditelj imao ulogu
"predavača". Taj jezik ne spominje Dante Alighieri u djelu De vulgari
eloquentia (O narodnom jeziku) a ni drugi ga pisci ne "klasificiraju".
Međutim, o njegovu postojanju obavještavaju putopisci i drugi namjernici
koji su prolazili našim područjima i dolazili s njim u neposrednu vezu.
Tako ga je venecijanski kroničar iz 16. stoljeća Giustiniani nazvao
"schiavo ma diverso dall'altro" (slavenski ali različit od onog drugog),
a podrobnije ga opisujući dodaje: "un idioma proprio, che somiglia al
calmone".
Dalmatski nije nikada korišten kao službeni
jezik u pisanju, osim ponekad u Dubrovniku u tzv. kancelarijskom jeziku,
tj. u bilježničkim ili katastarskim ispravama. I ovdje, kao i drugdje,
javni i književni (učeni) jezik bio je latinski. Ulaskom venecijanskog,
a potom talijanskoga (toskanskog) jezika u narod, dalmatski se govorni
jezik postupno gasi. Vjeruje se da je najprije nestao u Zadru - središtu
mletačke pokrajine - gdje je venecijanski utjecaj bio najsnažniji. Nešto
više održao se u Dubrovačkoj Republici, a najduže u Krku.
Istranin Matteo Giulio Bartoli započeo je,
kako to ističe i Anna Maria Fiorentin u posebnom izdanju Krčkog zbornika
(sv. 44, Rijeka, 2001.), najznačajniji i najodgovorniji pothvat u
klasifikaciji novoga romanskog jezika. Nakon što je obranio doktorsku
disertaciju o veljotskom jeziku, sa znamenitim jezikoslovcem W.
Meyer-Lübkeom i A. Mussafiom, bečka Akademija pozvala ga je da nastavi
istraživanja u Krku i gradovima Dalmacije. Iz toga istraživanja izašlo
je impozantno djelo u dva sveska pod nazivom Das Dalmatische (nedavno ga
je Aldo Duro preveo i na talijanski: Il Dalmatico, Roma, 2000.), koje je
bečka Akademija 1906. godine odlučila tiskati na njemačkom jeziku.
Bartoliju se to nije sviđalo, ali je ipak pristao zbog činjenice da se
radi o jeziku koji nije ni talijanski ni hrvatski, pa se može govoriti o
svekolikoj neovisnosti o bilo kojem od dva spomenuta jezika. Bartoli je
u cijelosti ostao nepristran, toliko da nije koristio izraz "talijanski"
već "neolatinski" ili "romanski" i uopće nije oklijevao u odluci da
jezik ne nazove talijanski već "dalmatski". Taj govorni jezik prema
Bartoliju Talijani nisu razumjeli, a nisu ga razumjeli ni drugi
neolatini iz istih razloga zbog kojih nisu razumjeli bez prethodnih
studija ni sardinski, niti ladinski ili galo-romanski.
Taj je jezik ipak - dok je bio u životu -
mnogo utjecao na idiome s kojima je dolazio u kontakt, poput dubrovačkog
i venecijanskog dijalekta, a posebice na ovaj koji se govorio u gradu
Krku.
Srećko Lorger
Source:
-
https://www.slobodnadalmacija.hr/20050521/mozaik05.asp
|