Jedna od posljednjih fotografija Sergia Endriga – zbogom prijatelj

IN MEMORIAM: SERGIO ENDRIGO (Pula, 1933. – Rim, 2005.)

Daleko od očiju, ali ne i od srca

Najveći mu je hit bio »Io che amo solo te« (koji je u nekoliko tjedana rasprodan u 650.000 kopija), a zahvaljujući tom uspjehu putovao je diljem svijeta, posebice po Brazilu. Tada su mu nastali i drugi hitovi, poput »Aria di neve«, »Via Broletto 34«, »Viva Maddalena«, »Era d’estate«, »La rosa bianca« • Nakon rata Endrigo je s majkom napustio Istru i nastanio se u Italiji gdje se školovao i obavljao najrazličitije poslove te istodobno svirao u noćnim klubovima

Talijanski pjevač i kantautor Sergio Endrigo, poznat po svojim brojnim popularnim kanconama, ali i izvedbama južnoameričkih ritmičnih pjesama, umro je u srijedu u Rimu u 72. godini. Rođen je u Puli 15. lipnja 1933., kako je sam više puta naglasio, točno u podne, kao sin Romea Endriga i Claudije Smareglia. Otac Romeo bio je klesar koji je radio točno preko puta groblja, bavio se slikarstvom i kiparstvom. Sergio gotovo da i nije uspio upoznati oca, budući da je kao dijete tri godine živio kod stričeva u Trstu, a otac mu je umro kada je imao samo šest godina. Nakon rata Endrigo je s majkom napustio Istru i nastanio u Italiji gdje se školovao i obavljao najrazličitije poslove te istodobno svirao u noćnim klubovima.

U dobi od 14 godina prodao je kolekciju maraka koja mu je dao stric i s dobivenim je novcem kupio prvu gitaru. Srednju je školu pohađao u talijanskome gradu Brindisiju, odakle su ga i izbacili jer je za pisani rad iz talijanskog odabrao neprikladnu temu. Tada je ponovno radio razne poslove u Veneciji, od kurira na filmskome festivalu, liftboya, pa do raznih drugih sitnih poslova.

Kada mu je majka našla posao poštara nije ga htio prihvatiti, već je krenuo vlakom put Udina. Premda nije imao formalno glazbeno obrazovanje, stalno je svirao gitaru, a idoli su mu bili Bing Crosby, Frank Sinatra, Johnny Mathis, Mills Brothers i drugi. Zatim je svirao i pjevao u raznim hotelima i turističkim objektima, zarađujući sve više i više. Drugo mjesto s natječaja za nepoznate pjevače, koje je dobio zahvaljujući interpretaciji pjesme »September Song« bio je uvod u sve poznatiju i širu glazbenu karijeru.

Od 1952. do 1958. pjevao je na raznim plesnjacima, night clubovima i drugim mjestima, od Cortine d’Ampezzo, do Milana. Godine 1959. postao je član sastava Riccarda Rauchija, gdje je pjevao i svirao kontrabas, a sedam je mjeseci proveo u Beirutu. Prijelomna točka njegove karijere dogodila se 1960. kada je potpisao važan ugovor i napisao svoju prvu pjesmu »Bolle Di Sapone« (Mjehurići sapuna). Uskoro su nastale i sve druge njegove pjesme »I tuoi vent’anni, »La brava gente« i »Chiedi al tuo cuore«.

Sergio i Arsen u INK-u 1990

Najveći mu je hit bio »Io che amo solo te« (koji je u nekoliko tjedana rasprodan u 650.000 kopija), a zahvaljujući tom uspjehu putovao je diljem svijeta, posebice po Brazilu. Tada su mu nastali i drugi hitovi, poput »Aria di neve«, »Via Broletto 34«, »Viva Maddalena«, »Era d’estate«, »La rosa bianca«. Od 1963. godine nastupao je uživo kao solist, a u pratećoj je grupi bio je i pijanist Enzo Jannacci. Godine 1965. napustio je diskografsku kuću RCA i prešao u prestižnu Fonit Cetra.

Uslijedio je i prvi sanremski nastup 1966. godine s »Adesso si«, zatim godinu dana kasnije nastupio je s pjesmom »Dove credi di andare«, a 1968. odnio je prvu nagradu s »Canzone per te« (zajedno s Robertom Carlosom). Hit »Lontano dagli occhi« osvojio je drugu sanremsku nagradu 1969., a »L’Arca di Noe« bila je trećenagrađena 1970. godine. U tom su vremenu uslijedili još i drugi hitovi, među kojima su najznačajniji bili »Teresa«, »Mani bucate«, »Girotondo intorno al mondo« i »La colomba«.

Sedamdesetih je godina interpretirao čitav niz pjesama za djecu koje je napisao s brazilskim pjesnikom Viniciusom De Moraesom (La casa, Il pappagallo, La pulce, La papera, »L’arca...), a uglazbio je i nekoliko pjesama Giannija Rodarija («Ci vuole un fiore«, »Napoleone«, »Ho visto un prato« i druge). I ranih je sedamdesetih redovito obilazio festival talijanske kancone Sanremo, a 1973. godine nagrađen je za najbolji tekst i najbolju mušku interpretaciju za »Elisa Elisa«.

Ostvario je i razne projekte, a spoj glazbe i poezije predstavljao je projekt »L’arte dell’incontro«, što ga je ostvario zajedno s umjetnicima kao što su Vinicius de Moraes, poznati pjesnik Giuseppe Ungaretti i Toquinho. Godine 1970. nastao je spektakl »L’Arca Di Noe«. Posebno je plodno razdoblje uslijedilo od 1971. do 1993., kada je snimio razne ploče - »La voce dell’uomo«, »Dieci anni dopo«, »Canzoni Venete« te »Sarebbe bello.

... i u dvorištu gdje se igra	Sergio Endrigo na ulazu u zgradu u kojoj se rodio i živio u Puli, danas Istarska ulica - nakon 40 godina na pragu rodne kuć

Nastupao je diljem svijeta, od Sjedinjenih Država, Kanade, Argentine, Brazila, bivšeg Sovjetskog Saveza, Urugvaja, Turske, a pjevao je na raznim jezicima od španjolskog, francuskog, engleskog, grčkog... Okušao se i kao glumac 1972. godine u filmskome ostvarenju u produkciji RAI-ja »Tutte le domeniche mattina«, glumio je i u kazališnim predstavama, a 1995. godine objavio je knjigu »Quanto mi dai se mi sparo?«.

»Premda sam rođen u siromašnoj obitelji, nikada nisam patio. Moja je majka radila jako puno kako bi mi pružila sve što mi treba te kako bi me uzdržavala i podržavala u karijeri. Drago mi je da sam joj posljednje 22 godine života omogućio da živi životom koji je zaslužila, i da sam joj bio u stanju priuštiti lagodan život«, kazao je Endrigo u jednom nedavnom intervjuu.

Oženio se 1963. godine, a suprugu Mariu Giuliu Bartolocci predstavio mu je pjevač Riccardo del Turco. Kćerku Claudiju dobio je 1965., a 1994. ostao je udovac. Nikada im nije manjkalo kućnih ljubimaca, imali su dvadesetak mačaka, nekoliko pasa i brazilsku papigu Paco. Zadnjih je godina organizirao i manifestacije za očuvanje okoliša, surađivao je u nekim emisijama za talijansku državnu televiziju RAI, a nastupao je i na raznim programima.

Njegov veliki prijatelj, hrvatski šansonijer, Arsen Dedić doveo je Sergija u rodnu Pulu 1990. gdje su zajedno nastupili u Istarskom narodnom kazalištu i ACY marini na Rivi, a to je Endrigu bio prvi put da dođe u rodni grad, sada već u demokratskoj Hrvatskoj. Podsjećajući se na taj i mnoge druge susrete s Endrigom, Dedić je za naš list dao izjavu u povodu smrti velikog šanosnijera.

- Prijatelji smo od siječnja 1965. i od tada nerazdvojeni. Prije samo godinu dana bio je kod mene u Zagrebu, bio je to njegov zadnji dolazak, iako je bio u lošem stanju, ali prepun ljubavi za sve nas – za moju obitelju, Pulu, Šibenik, Zagreb, Split, na kojemu je pjevao moju pjesmu napisanu samo za njega »Kud plovi ovaj brod«. Moj Bože koji usud, večer prije njegove smrti ja sam imao u Zagrebu svoj koncert i otpjevao publici i njemu njegovu pjesmu »La rosa bianca«.

Ne mogu vjerovati da je to bilo preksinoć, a noć nakon toga Sergijeva kći Claudija mi javlja da je umro. Kroz glavu mi prolaze sjećanja, misli, a najviše uspomene i nevjerojatan i nepomućen osjećaj kako se sudbine spajaju. Sergio je jako volio moju malu unuku Lu i znao je reći da će doći samo da nju vidi, a ona opet onako dječje do iznemoglosti sluša i vrti njegov CD »Ci vuole un fiore« s dječjim pjesmama, pomalo već natuca i talijanske stihove i pita kada će doći striko Sergio i hoće li povesti sa sobom i djecu s kojom je snimio pjesme i koje je vidjela da pjevaju.

Baš mi je Claudija rekla da se sprema veliki koncert u čast Endriga u Rimu na koji sam pozvan i na koji odlazim da zajedno s ostalim kolegama pjevačima i njegovim prijateljima zadržimo vječitu uspomena na velikog autora i još većeg prijatelja. Ja sam izgubio najboljeg prijatelja i najodanijeg čovjeka kojega sam u životu imao, a što znači vječitost kada se krug, eto, sužava - otišli su Sabol, Golob, Okludžava, Fabrizio De André..., rekao nam je Arsen Dedić.