 |
|
|
|
|
|
NOVA IZDANJA – PRILOZI O ZAVIČAJU Značajan doprinos očuvanju dijalekta Marijan Milevoj »Gonan po nase«, rječnik labinske cakavice, Mathias Flacius, Labin, 2006.  Prije nekoliko dana objavljeno
je drugo izmijenjeno i dopunjeno
izdanje rječnika labinske
cakavice, kojega je sastavio
labinski novinar i publicist
Marijan Milevoj. Od prvoga
izdanja ovoga rječnika prošlo je
14 godina, a u prvome je izdanju
bilo zabilježeno oko četiri
tisuće riječi, dok ih je u novome
izdanju autor sakupio blizu sedam
i pol tisuća.U knjizi osim abecednim redom poredanih riječi s objašnjenjem, nalazimo i gramatička objašnjenja te esej o cakavici. Kako je sam autor rekao, od objavljivanja prvoga rječnika odmah je počeo sakupljati i bilježiti »domoće besedi«, zapisujućih ih na rubu novinskog notesa ili na raznim papirićima, gdje god ih je čuo. Sve je manji broj govornika koji se služe tim izražajnim sredstvom, a to je pretežito govor sela, koja su na Labinštini sve pustija. U posljednje se vrijeme mnogo govori o dijalektu, kao o izražajnome sredstvu koji izumire i kojime se služi sve manji broj govornika. To posebice vrijedi za pisani oblik toga dijalekta, a mnogi su eksperti lingvisti više puta istaknuli kako je dijalekt literarna kategorija koja, eufemistički rečeno, šepa. Zbog toga je posebno vrijedan ovaj prilog Marijana Milevoja, budući da ukazuje na labinski dijalekt s drugačijeg gledišta, jer mlade generacije, kao što to ispravno i Milevoj zaključuje, sve manje »gonaju po nase«. On također ističe da to nije pravi rječnik, već svojevrsna zbirka prikupljenih riječi i fraza labinske cakavice. »Labinska cakavica, koju kod nas i u svijetu govori tek između 15 i 20 tisuća ljudi, čvrsto je umrežena ne samo u čakavicu i u književni hrvatski jezik, već je ona odlično povezana i s drugim slavenskim jezicima, pripadajući tako jednoj velikoj jezičnoj obitelji«, naglašava Milevoj ističući sličnosti toga govora s brojnim drugim jezicima, od poljskog do ruskog. Labinska cakavica vrvi romanizmima, budući da mnogo glagola ima romanski korijen, a slavenski nastavak (tokat-toccare, zamendat – rivat – rivare, kantat-cantare). Premda je na području Labinštine sva manje govornika koji se služe istrovenetskim dijalektom, sličnosti između talijanskog jezika i njegovih dijalekata i labinske cakavice postoje upravo zahvaljujući brojnosti romanizama. Tako i primjerice zrmon, odnosno zrman je posuđeno od venecijanskoga govora, a treba napomenuti da talijanska književna riječ germano, koja se danas toliko ne upotrebljava, također označava bratića (germano-zerman-zrman-zrmon). Autor je obradio i germanizme prisutne na tome jezičnom području, navodeći zanimljivosti i za njihovu uporabu. Labinski je govor, prije svega po svojim dvoglasima, cakavici i glasovima koji se izgovaraju između z i ž, odnosno s i š sličniji govorima Visa, Brača, Trogira, Cresa, Ilovika ili Krka nego narječjima većeg dijela čakavske Istre. Očuvanju toga govora dakako da je doprinijela i izoliranost života na selima, gdje se upotrebljavala isključivo cakavica, za razliku od gradova i većih mjesta. Milevoj se osvrnuo i na književnike koji pišu labinskom cakavicom, od Daniela Načinovića, Zdenke Višković-Vukić, do Roberte Razzi i drugih. U ovome izdanju brojnije su u odnosu na ono prethodno riječi koje vuku talijansko porijeklo, poput abadat, abandonat, abonat, batipan, bartovela, boja, galjardo, impoštat, pasađer, pasat i sličnih termina. Knjigu je likovno opremio akademski slikar Renato Percan, a izdana je pri labinskome Mathiasu Flaciusu. Grafički urednik je Dean Miletić, a knjiga je štampana u Tiskari Zelina. Vanesa BEGIĆ |
|
|
|
|