Piše Dolores JURETIĆ BIONDIĆ
Snimio Marin ANIČIĆ

Mi smo u centru, a kamo god da gremo jako nam je dugo. Dugo nam je do prvog susjeda u Istri, dugo nam je do (najbliže) rodbine u Slovenji, a dugo nam je do i centra Matulja, Opatije, Rijeke... Tri kilometra dijeli nas od Europske unije odnosno do Slovenije, a zbog prolongiranja izgradnje malograničnog prijelaza Mune – Starod, umjesto tri za ući u Sloveniju mi moramo prolaziti tridesetitri kilometara. Najzapadnija smo mjesta u Primorsko – goranskoj županji, a živimo »najistočnije«. Nemamo vode, što je preduvijet svakog daljnjeg razvoja, a cesta do nas, tih petnaest kilometera od Permana, u očajnom je stanju. Tako nam na početku razgovora kažu predstavnici Muna i Žejana, dvaju, kako i sami kažu, najzapadnijih mjesta u Općini Matulji, na Liburniji i u Županiji.

Mjesta koja su, po nekim parametrima, uvjetno rečeno najzaslužnija što je Općina Matulji od 1. srpnja obuhvaćena Zakonom o brdsko planinskom području, a što joj je donijelo financijske i ine pogodnosti, pa shodno tome očekuju i barem djelomičan povrat tih sredstava u svoje područje, a želja im je samo jedna – dobiti vodu.

– Kod nas je veliko razočaranje nastupilo u trenutku kada se saznalo da izgradnje malograničnog prijelaza Mune – Starod neće biti do daljnjeg. Za nas je izgradnja tog prijelaza značila pojednostavljivanje svakodnevice i određenu živost mjestima. Razočaranje je bilo utoliko veće što je prijelaz i službeno definiran u okviru 27 graničnih prijeza između Republike Hrvatske i Republike Slovenije i što smo smatrali da je to rješeno, te da ćemo na taj način možda dobiti i (slovensku) vodu, a na kraju od svega toga ništa. Ostaje nam makadamska cesta koju svi izbjegavaju, kaže nam Josip Doričić, stanovnik Velih Muna i vjećnik u Općini Matulji. Pri tom podsjeća da je petnaestak kilometara ceste koja od Premana vodi prema Munama i Žejanama dobilo asfalt 1975. godine, i to samo jedan sloj iako su navodno bila plaćena dva, a uz to velik je prilog u radu i novcu dalo i svako ovdašnje domaćinstvo te da je zadnji trenutak da se cesta popravi. Jer ta je cesta za četiri stotine stanovnika Muna i Žejana glavna veza sa svijetom.

– Ovdje je život lijep, miran i kvalitetan, ali za bilo što pokrenuti u smislu neophodnog daljnjeg razvoja prepreka je daljina koju može »skratiti« samo kvalitetna cesta, kaže nam Vilim Sanković iz Žejana objašanjavajući da svaki zaposleni stanovnik Muna i Žejana, a prosječna starosna dob u oba mjesta je oko četredesetak godina – što znači da najveći dio čini aktivno radno stanovištvo – dnevno prijeđe najmanje sto kilometara. Bez automobila se na da živjeti, svaka ih obitelj ima onoliko koliko ima vozača u kući, a takovom stanju stvari kumuju i sve lošije autobusne veze. No kada nije riječ o radu već o slobodnom vremenu, treba naglasiti da je stanovništvo gornjeg dijela matuljskog kraja okupljeno unutar svojih folkornih običaja odnosno udruge kroz koju njeguju pokladne običaje, »staru kantu« odnosno bugarenje, ples sa cindrom i jedni su od rijetkih koji imaju sat vremena osmišljenog programa kojim u svako doba i na svakom mjestu mogu predstaviti svoju duboko ukorijenjene povijesne običaje i tradiciju.

– Udruga »Žejanski zvončari« sastaje se jednom u petnaest dana i to nam je jedina prilika za susrete sa sumještanima budući da Žejane, za razliku od Muna, nemaju ni oštariju. Zahvaljujući radu na očuvanju tradicije i folklora naša je Udruga u predstvaljanju svojih običaja obišla gotovo čitavu Europu, kaže nam Mauro Doričić, iz Žejana. Dodaje da ovdašnje stanovništvo ima brojne poduzetničke ideje, te da se razmišlja o razvoju seoskog turizma i jačanju poljoprivede, no bez vode Mune i Žejane trajno ostaju u neravnopravnom položaju u odnosu na ostale dijelove matuljske općine.

A koliko u finalu košta dovođenje vode u Mune i Žejane koje se nalaze na 630 metara namorske visine znati će se okvirno, kažu nam u »Komunlacu«, krajem listopada kada će biti gotova gruba računica temeljena na rujanskom izlasku njihovih stručnjaka na teren kojom je prilikom locirano mjesto za vodospremu.

Main Menu