Critiques and Book Reviews
Literature

Goran Filipi. Istruruminsjki lingvistički atlas / Atlasul Lingvistic Istroromân atlas / Atlante Linguistico Istrorumeno

Mediteran Pula (Pula, 2002), 785 pages

ISBN 953-96986-2-6

Review: 25 August 2003, Novi list

Contents:


Predgovor

S Istriotskim lingvističkim atlasom što su ga 1998. objavili prof. dr. Goran Filipi i doc. dr. Barbara Buršić Giudici započelo je ostvarivanje značajnoga jezikoslovnoga projekta. Jezičnoga atlasa Istre, što ga je još 1970-ih godina sugerirao prof. dr. Pavao Tekavčić, nedvojbeno jedan od najboljih poznavatelja jezičnih odnosa u Istri i istarske jezične povijesti. Četiri godine nakon objavljivanja prvoga sveska izlazi i drugi svezak atiasa, Istre/rumunjski jezični atlas, za koji je građa na terenu prikupljena prema istome upitniku i prema identičnoj metodologiji kao i za istriotski atlas. Tako se cjelovita sinoptička jezična slika Istre počinje sastavljati od onih njezinih idioma koji su danas najugroženiji.

Smješteni na dvjema različitim stranama poluotoka, pa i u sociološki različitom okružju, istriotski (uz jugozapadnu obalu u nekoliko gradova i trgovišta) i istrorumunjski (u krškom kraju u selima južno podno Učke i sjeverno u Ćićariji) u mnogočemu dijele sličnu sudbinu. Oba su ta idioma na umoru, pred nestankom, i posljednji je Čas da se spase još poneka svjedočanstva o njima. Riječ je i u jednom i u drugom slučaju o minijaturnim jezičnim zajednicama od svega nekoliko stotina govornika, koji su još k tomu raspršeni u većem broju naselja. Nijedan od ta dva idioma ne raspolaže vlastitim institucijama: nema istroromanskoga ili istrorumunjskoga posebnog nacionalnog osjećaja, na tim se jezicima ne predaje u Školi i ne propovijeda u crkvi, na njima nema institucionalne kontinuirane pismenosti, na njima jedva postoje neki ostaci vlastitoga, "autohtonoga" folklora. Otkako se nacionalna pripadnost na tim prostorima ističe, govornici istriotskoga odreda se izjašnjavaju kao Talijani i smatraju se sastavnim dijelom talijanske nacionalne i kulturne zajednice (jezik kulture i izobrazbe im je talijanski), dok se govornici istrorumunjskoga u većini izjašnjavaju kao Hrvati (u Žejanama gotovo svi) ili pak regionalno kao Istrani (nešto manje od polovice u južnim selima), pa im je hrvatski jezik izobrazbe i kulture (dijalektolozi su među njima proširili vijest da govore oblikom rumunjskoga). Takvo izjašnjavanje ima za posljedicu da standardni popisi pučanstva ne bilježe ni "Istriote" ni "Istrorumunje" kao posebne (narodnosne) skupine, dapače nigdje ih ni ne spominju. Birokratizirana svijest pisaca propisa nije pomišljala na to da i samo jezična posebnost, a ne isključivo nacionalna, vjerska ili neka druga, zavrjeđuje da se posebno evidentira, da se pravno utvrdi ono što u životu postoji kao posebno: kao daje nevažno to da se netko siuži osebujnim jezikom! A ono čega nema u popisukao da ne postoji ni u životu! Iako su poznate samo lingvistima, etnolozima i najbližim inojezičnim susjedima (susjedi Hrvati Istriote zovu Latinima ili Bumbarima, a Istrorumunje Vlasima, Ćiribircima), svaka od tih skupina ipak postoji kao poseban entitet - po svojem jeziku. Koliko god danas bio temeljito venecijaniziran (talijaniziran), istriotski još pokazuje jasne znakove svoje posebnosti autohtonoga predmletačkogaidioma (jezika) zapadne Istre, a posebnost istrorumunjskoga među istarskim idiomima ionako se nikada nije mogla dovesti u pitanje.

Otkako od polovice devetnaestoga stoljeća o Istrorumunjima i njihovu jeziku imamo manje ili više stalne vijesti, prvo se uočava da se broj govornika istrorumunjskoga neprestano smanjivao, a smanjivao se i prostor na kojem se istrorumunjski govorio. Još u drugoj polovici XIX. st. istrorumunjski se prestao govoriti u Skitači (početkom XIX. st. idiom blizak istrorumunjskom ugasio se i na otoku Krku, u Poljicima), do drugoga svjetskog rata u Grobniku i Gradinju, a u drugoj polovici XX. st. također praktično i u Letaju i još nekim zaselcima. Dovoljno je podsjetiti da je još početkom šezdesetih godina XX. st. u istrorumunjskim selima i zaselcima živjelo oko 1500 stanovnika (od toga samo u Žejanama oko 500), i gotovo su svi govorili istrorumunjski. Danas je broj stanovnika tih sela pao ispod jedne trećine tadašnjega, pa se u Žejanama jedva može nabrojiti oko 100 stanovnika (koji svi još govore istrorumunjski), a i u južnim naseljima ima ih ukupno jedva 100 (od kojih neki istrorumunjski govore rijetko ili vrlo neredovito). Također se odmah zamjećuje da u istrorumunjskim naseljima gotovo i nema djece (ona su s roditeljima u gradu gdje se mogu školovati), među stanovnicima prevladavaju oni koji su dobrano zakoračili u "treću dob", a bez djece ni jezik nema budućnosti.

Kamo su Istrorumunji nestali? Njih ćemo naći u velikim gradovima gdje ima posla i zarade (Rijeka, Opatija, Pula), u inozemstvu po Europi (osobito Trst u Italiji, Nova Gorica i Ilirska Bistrica u Sloveniji, Njemačka, Austrija, ali i Švedska) i u prekomorskim zemijama (SAD, Kanada, Australija), lako nisu fizički nestali, tako raspršeni u vrlo malim skupinama i!i pak kao pojedinci, k tomu još najčešće u "mješovitim brakovima", nekadašnji stanovnici istrorumunjskih sela danas najčešće ni nemaju prigode govoriti idiomom koji su naučili u djetinjstvu, a njihova djeca rijetko imaju mogućnost i čuti, a kamo li govoriti taj idiom, i tako se krug govornika istrorumunjskoga neprestano suzuje.

Siromašni kraj u kojem su se Istrorumunji nastanili krajem srednjega vijeka nikada nije mogao u potpunosti prehraniti svoje stanovnike, pa su oni povremeno odlazili u susjedne gradove za posiom, radili i trgovali Širom Austr-Ugarske monarhije, neki su "navigali", zatim u međuratnom razdoblju, neki su otišli za poslom i u Ameriku. U socijalističkom razdoblju - u doba industrijalizacije i "urbanizacije" te naglog razvoja masovnoga turizma na obali, kao i maćehinskoga odnosa države prema selu i poljodjelstvu - mnoga sela unutarnje Istre (posebno istočne) ostala su bez velikog broja svojih stanovnika, neka su se i ispraznila, a ta je sudbina dobrano okrznula i istrorumunjska naselja. No dok je bilo posla u riječkoj lucii u raškim ugljenokopima (Tupljak, Sumber, Potpićan), ipak je većina ljudi u istrorumunjskim selima mogla povezati kraj s krajem spajajući posao u nedalekom mjestu, kamo je svakodnevno odlazila, i ratarstvo kod kuće. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih velika kriza u riječkoj brodogradnji i luci otjerala je u svijet i priličan broj Istrorumunja, a jednake je posljedice imala najprije stagnacija i zatim zatvaranje raških ugljenokopa tijekom osamdesetih.

Već 1960-tih su i hrvatski, i rumunjski, i njemački dijalektolozi upozorili na opasnost da istrorumunjski uskoro nestane, a tada se još mnogo moglo učiniti da se taj idiom spasi. No upozorenja ili poticaji koji su u to doba dolazili iz Hrvatske nisu se u saveznoj državi razmatrali, osobito kadasu dolazili od filologa. Socijalistička Rumunjska odbijala je i spominjati svoje manjine (Istrorumunje, Arumunje, Meglenorumunje, Vlahe) u tadašnjoj Jugoslaviji - ne želeći se miješati u unutarnje stvari dobroga susjeda. Kada su pale totalitarne ideologije i mnoge barijere među državama, i kada je fetiš proleterske diktature zamijenjen fetišem divljeg kapitalizma i bacanja radnika na ulice, okolnosti nisu postale mnogo povoljnije (osobito ne u Hrvatskoj kojoj je bio nametnut rat i koja se našla u teškoj gospodarskoj recesiji), a mnogo toga na istrorumunjskom prostoru već je bilo uništeno. Dok se vode rasprave o tome jesu li Istrorumunji nacionalna manjina (a većina ih to, barem sudeći prema popisima, ne želi biti) ili su "samo" jezična manjina (a to doista jesu; u uljuđenim zemljama to je posve dovoljan razlog da se takva skupina svestrano zaštiti), mala se zajednica i dalje osipa. Jedini način da se istrorumunjski idiom očuva bilo bi obnavljanje zajednice: stvoriti uvjete da se barem oni koji nisu otišli u prekomorske zemlje mogu vratiti kućama, nači posao od kojega se može pristojno živjeti i osigurati budućnost svojoj djeci. Jedino u tom smislu ima smisla uvesti istrorumunjski u škole (odnosno istrorumunjski kao predmet u škole), bez toga ni škole uskoro više neće biti potrebne. No oni koji nemaju ni ovlasti ni sredstva uzalud govore, a oni koji se zaklinju u ljudska prava i demokraciju (dakako, zapadnu!) nisu do sada za očuvanje istrorumunjske zajednice i njezina idioma ništa pokušali učiniti.

Čemu znanstveni i kulturni interes za očuvanje takva sićušnog idioma? Taj idiom kondenzira u sebi barem pet stoljeća jezične i kulturne povijesti Istre i još nekoliko stoljeća jezične i etničke povijesti drugih hrvatskih krajeva, pa je podjednako dio identiteta Istre i cijele Hrvatske. U njemu se ogleda i povijest rumunjskoga jezika, koji se kontinuirano piše istom od početka XVT. st., pa je postojanje istrorumunjskoga jednako dragocjeno kao kada bi se pronašao kodeks na rumunjskom jeziku iz XIII. ili XIV. st. Kada je predmetom čisto lingvističkoga znanstvenog istraživanja, jednaku vrijednost u načelu imaju idiomi kojima se služe stotine milijuna ljudi i kojima govori nekoliko desetaka osoba. Što se istrorumunjskoga tiče, on pak je dragocjen za proučavanje jezika u kontaktu i jezičnih interferencija. Kao idiom bez vlastitih "obrambenih" institucija, primao je lako u svim razdjelima strane elemente (ponajprije hrvatske, ali i druge), ugradio ih u svoj sustav i tako korjenito izmijenio svoju tipologiju. Kada su početkom 1950-ih sustavno popisani i opisani glavni tipovi jezičnoga kontakta i jezične interferencije, za što je trebalo pabirčiti iz svih europskih jezika i mnogih jezika drugdje u svijetu, desetak godina poslije moglo se utvrditi da se gotovo svi bitni tipovi kontakta i interferencije mogu posvjedočiti u istrorumunjskom. Kontinuirana istraživanja toga idioma u posljednjih četrdeset godina pokazuje kako se on, upravo zato što ne posjeduje vlastite institucije, mijenjao daleko brže i korjenitije nego drugi idiomi koji posjeduju razvijene obrambene mehanizme. Atlas prof. Filipija ima dvostruku vrijednost: on sustavno donosi građu iz svih punktova gdje se istrorumunjski danas govori i najbogatiji je sinoptiČki repertoar rječnika na ukupnom prostoru; zbog takve potpunosti sustavno se može usporediti gotovo sve stoje zabilježeno u ranijim razdobljima s današnjim stanjem, pa bi se mogla napisati interna povijest istrorumunjskoga u posljednjih četrdesetak godina.Profesor Fiiipi je svojim Istrorumunjskim jezičnim atlasom, podigao prekrasan spomenik tomu zapostavljenomu idiomu, učinimo nešto da to ne bude epitaf istrorumunjskomu.

U Zagrebu, 15. travnja 2002. Prof. dr. August Kovačec

Prefaţa

Istroromânii reprezintă cel mai mic şi cel mai vestic grup de români, ei fiind ultimii care s-au desprins de masa mare a vorbitorilor dacoromâni. Deţi menţiuni despre ei şi despre graiul lor există de câteva secole în documente croate şi italiene, cauzele migrării lor spre aşezările actuale, perioada în care s-a întâmplat acest lucru şi drumul parcurs de strămoşii lor nu sunt pe deplin elucidate.

Un lucru este sigur, acceptat de către toţi cercetătorii serioşi, români sau străini, şi anume, că ei vorbesc un dialect al limbii române, în ciuda unor teorii mai recente care neagă acest lucru, teorii la baza cărora nu stau argumente ştiinţifice, ci de altă natură.

Cunoscuţi deci de câteva secole, istroromânii şi graiuri le lor au început a fi studiate temeinic abia în a doua jumătate a secolului al XlX-lea şi mai ales, în secolul trecut, când au apărut studii, culegeri de texte însoţite de glosare şi monografii ale unor învăţaţi ca losif Popovici, Sextil Puşcariu, Leca Morariu, Traian Cantemir, Emil Petrovici (dintre românii care nu mai sunt printre noi), Gustav Weigand, Arthur Byhan, Mateo Bartoli, Petar Skok (dintre străini). Munca lor a fost continuată de alţi cercetători ca Richard Sârbu, Vasile Frăţilă şi cel ce semnează aceste rânduri (dintre români) şi de August Kovacec şi de Goran Filipi (dintre croaţi). în mod deosebit trebuie să menţionăm aici monumentalele monografii dedicate dialectului istroromân semnate de losif Popovici, Sextil Puşcariu şi August Kovacec.

în prima jumătate a secolului trecut, ca urmare a apariţiei geografiei lingvistice ca o nouă metodă de cercetare în dialectologie, au fost efectuate câte trei anchete dialectale în sate istroromâne, pentru Atlasul lingvistic italian şi pentru Atlasul lingvistic român, materialul cules atunci aflându-se în curs de publicare. Alte anchete dialectale au fost efectuate apoi. aproape paralel de către Emil Petrovici şi Petru Neiescu, cu chestionar de 2000 de întrebări, pus în 4 sate istroromâne, pe de o parte, şi de către August Kovacec, pe de altă parte. Materialul cules de A. Kovacec a fost publicat în monografia amintită, Descrierea istroromânei actuale, Bucureşti, 1971 şi în Istrorumunjsko-hrvalski rjecnik (s gramatikom i tekslovima). Puia. 1998. Materialul cules de noi, fructificat parţial în studii şi articole, este în curs de publicare, cu precădere sub forma unui Dicţionar al dialectul istroromân în care vor figura toate cuvintele istroromâne atestate până în prezent. în acest dicţionar o pondere însemnată o va avea materialul oferit de prezentul Atlas lingvistic istroromân.

Specialist de marcă în slavistică şi deopotrivă în romanistică, cunoscător al limbilor italiană şi română, Goran Filipi este deschizător de drumuri în dialectologia sud-slavă, el fiind primul cercetător de pe teritoriul fostei Iugoslavii care aplică metoda geografiei lingvistice în studiul graiurilor. Astfel el a întocmit, împreună cu Barbara Bursic Giudici,Istriotski lingvisticki atlas / Aîlante îinguistico islrioîo, Puia, 1998. După experienţa reuşită dobândită la acest atlas, Goran Filipi ne oferă în lucrarea de faţă cel mai complet material comparabil asupra dialectului istroromân, prezentându-ne răspunsurile înregistrate în 11 localităţi de istroromâni, răspunsuri obţinute cu un chestionar de 1898 întrebări (la care se adaugă circa 200 de fraze complete, redate în note). Incluzând în atlas şi două sate în care se vorbesc graiuri croate ceacaviene şi unul românesc (din Serbia Orientală), se pot urmări relaţiile lingvistice croato-istroromâne şi se pot compara graiuriie istroromâne cu graiul unei zone din care se presupune că au pornit în migraţia lor spre vest strămoşii istroromânilor, sau a unei zone învecinate cu aceasta.

Folosind un sistem de transcriere nu prea complicat, bazat pe grafia croată, prezentul atlas este accesibii nu numai specialiştilor, ci şi istroromânilor şi croaţilor mai puţin iniţiaţi în probleme de lingvistică.

Prin publicarea atlasului dialectologia românească şi cea croată, precum şi lingvistica generală, se îmbogăţesc cu date noi, teoretice şi practice, notate şi prezentate cu deosebită competenţă de către autorul lui.

Cluj, 24 VI 2002 Prof. dr. Petru Neiescu

Uvodne Napomene

Građu za ovaj Atlas prikupljao sam od početka 1995. do konca 2001. godine. Istrorumunjski se govori dijele na sjeverne i južne, a jedni i drugi imaju popriiici jednak broj govornika i doma i u dijaspori (po stotinu u Hrvatskoj i možda nešto više vani).

Danas je sjeverni govor zastupljen u samo jednom selu, u Žejanama, a južni se idiomi rabe (ili su se donedavna još čuli) u još desetak mjesta Čepićkoga polja. U Atlas sam uvrstio jedanaest istrorumunjskih punktova: Žejane, ŠuŠnjevica, Nova Vas, Jesenovik, Letaj, Brdo, Skabići, Trkovci, Zankovci, Miheli i Kostrčan. U Žejanama ima danas stotinjak stanovnika, stalno živućih u selu doduše nešto manje, ali svi oni redovito posjećuju svoje obiteljske domove tijekom tjedna i vikendom i aktivno sudjeluju u životu mjesta. U južnim selima najviše je žitelja, dakle i govornika, u Novoj Vaši (četrdesetak) i Šušnjevici (tridesetak), u Kostrčanu živi petnaestak ljudi, u Jesenoviku desetak, a ostatak je raspoređen kako slijedi: u Brdu živi dvoje stanovnika, u Mihelima troje, u Zankovcima šestoro. U Trkovcima i Skabicima danas zapravo nitko ne živi (ispitanici čije sam odgovore uvrstio u Atlas žive u Letaju). U Letaju sam pronašao samo jednog izvornog govornika koji, kako sam tvrdi, nije s roditeljima nikada govorio vlaški, ali ga u potpunosti razumije i sjeća se kako su govorili njegovi roditelji. Njegova je supruga iz Trkovaca (izvorna govornica) i s pomoću njih dvoje pokušao sam rekonstruirati govor gospodinovih roditelja.

U prvi sam mah kanio južna sela podijeliti na tri dijela i tako prikazati i odgovore, ŠuŠnjevica (s Letajem), Nova Vas (s Jesenovikoin) i Brdo (s preostalim mjestima), Što ima i povijesnih i socioloških opravdanja a što se sve zrcali i u tipologiji samih govora, no kako sam u odgovorima ipak uočio neke razlike, odlučio sam svako selo i zaselak prikazati posebno uz napomenu da se razlike u izričajima možda mogu svesti na različite idiolekte. Opravdanost ovakvoga postupka nalazim prije svega u činjenici da istrorumunjski govornici drže do svoga govora, usudio bih se reći da svi oni jako dobro znaju sve oblike koji su u drugim mjestima različiti od onih koje sami rabe, redovito su mi navodili mnoge takve riječi, pa nije nužno da su ankete s jednim govornikom zapravo idiolekti. Bitno je napomenuti da su svi naši istrorumunjski ispitanici zapravo jako pouzdani jer njihov jezik jezikoslovci proučavaju već više od sto godina i oni su u njihovim selima Česti gosti. Na taj su način istrorumunjofoni stekli osjećaj za jezik i naučili kako i što valja govoriti ispitivačima - uvijek znaju kad treba navesti genitiv, kad dativ a kad množinu.

Uz navedena istrorumunjska mjesta u Atlas sam uvrstio i dva čakavska: Brgud (sjever) i Čepić (jug)' Građu za Brgud i Čepić prikupili su moji studenti Damjan Bistričić i Fabio Stemberga za diplomski rad na čemu im zahvaljujem. Kao četrnaesti punkt uvrstio sam Rudnu Glavu kodMajdanpeka u Srbiji gdje je rumunjska enklava, premda im vlasti ne priznaju status nacionalne manjine kao Rumunjima u Vojvodini, veoma kompaktna i relativno brojna. Građu je prikupio etnolog Paun S. Durlić, ravnatelj muzeja u Majdanpeku, na čemu mu od srca zahvaljujem. Čakavski su punktovi u Atlasu bitni radi usporedbe leksika, tj. smjerova posuđivanja pojedinih riječi, a Rudna je Glava1 uvrštena u Atlas radi' usporedbe istrorumunjskoga leksika s leksikom jedne druge rumunjske zajednice s ove strane Dunava. Za usporedbu istrorumunjskoga leksika s dačkorumunjskim bit će od koristi i pitanja iz Atlasa na rumunjskome jeziku.

Upitnik

Upitnik ima 1898 pitanja raspoređenih u Četrnaest semantičkih skupina: vremenske prilike; geomorfologija; običaji i institucije; tijelo i osjetila; opažaji i utisci; vrijeme i kalendar; život, brak i obitelj; dom i

posjed; odjeća i pribor; hrana i piće; životinje: sisavci, gmazovi i vodozemci; ptice; kukci; poljodjelstvo: radovi i oruđa; vinogradarstvo; uzgoj životinja; pčelarstvo; maslinarstvo; voćarstvo; uzgoj povrća; samoniklo bilje: stabla i grmlje; raslinje; gljive. Upitnik je trojezičan, pitanja su na hrvatskom, rumunjskom i talijanskom jeziku. Sastavljen je za Istarski lingvistički atlas, međunarodni znanstveni projekt koji vode autor ove knjige i prof. Franco Crevatin s tršćanskoga sveučilišta. Osim spomenutih u sastavljanju upitnika sudjelovali su i Barbara Buršić Giudici i Srđa Orbanić iz Pule te Rada Cossutta, Marcello Marinucci i Luciano Rocchi iz Trsta. Temelj su upitnika uglavnom u potpunosti ili djelomice objavljeni jezikoslovni atlasi za romanska i slavenska jezična područja.

Grafija

Oblici za sve idiome pišu se istom grafijom. Sama grafija trebala bi bitno olakšati Čitanje izvornim govornicima istrorumunjskoga jer ovaj Atlas držim zapravo nedovršenim djelom koje treba dopuniti i popraviti pismenim i usmenim primjedbama izvornih govornika istrorumunjskoga. Njima, a dakako i ostalima, upućujem molbu da mi se ili obrate pismeno na adresu Filozofskog fakulteta u Puli (Ivana Matetića Ronjgova 1) ili da osobno dođu na Fakultet - moji suradnici i ja uvijek ćemo ih rado primiti.

Iz navedenih sam razloga kao osnovicu grafije uzeo hrvatsku latinicu koju sam dopunio znakovima za glasove koji hrvatski književni

Rudna Glava je najveće selo podunavske općine Majdanpek u sjeveroistočnoj Srbiji. Na 104 km2 brdsko-planinskoga lerena u gornjem dijelu sliva Porečke reke, živi više od 2.500 žitelja koji su uglavnom vlaškog podrijetla. U odnosu na ostale govore toga područja u Rudnoj je Glavi stariji vlaški sloj nešto jasnije izražen. Govori Vlaha koji obitavaju Porečku reku nisu na žalost nikada privukli ozbiljniji interes jezikoslovaca (tim se govorima, doduše više kao etnolog, danas intenzivnije bavi prof. Paun Es. Durlić - op. autora). Ukratko, riječ je o govorima koji pripadaju dačkorumunjskom dijalektu (dijalektu koji je osnovica rumunjskoga standardnoga jezika), a sami žitelji svoj jezik nazivlju (pisano grafijom koja se koristi u Atlasu -op. autora) limba rum&rig&ka, dakle rumunjski jezik, (prema Paunu Es. Durliću - per litteras).jezik ne poznaje, uz napomenu da se Ij i nj ne bilježe kao u hrvatskom. Ti su znakovi:

å - stražnje a
ε - jako otvoreno e
ə - poluglas, čuje se između viru hrvatskoj riječi vrt - odgovara rumunjskome a
ə - odgovara rumunjskome i/a (samo u oblicima iz Rudne Glave) Č -jako umekšano č š - umekšano š
š - jako umekšano š (samo Rudna Glava) ž - umekšano ž
ž - jako umekšano i (samo Rudna Glava) 3 - početni glas u tal. zelo g - glas između hrvatskoga i đ đ -jako umekšano đ
γ - velarni zvučni frikativ, kao u španjolskom lago 1 - hrvatsko Ij n - hrvatsko nj
   
Dvoglasnici se bilježe na dva načina:
   
"o - ako je prvi vokal bitno kraći od drugog ili
uo - ako oba vokala u dvoglasniku imaju manje-više jednaku dužinu.

Naglasak se u visesložnim istrorumunjskim riječima bilježi podcrtavanjem naglašenog vokala (a se ne podcrtava jer je uvijek pod naglaskom), a u Čakavskim kako je uobičajeno u slavističkoj dijalektoiogiji". Dužina samoglasnika označena je vodoravnom crticom iznad siova.

Osim toga, rabio sam i dva znaka, 6* i ?, koji u životinjskom svijetu označuju mužjaka odnosno ženku.

Struktura pitanja i odgovora

Ako je dio pitanja zapisan kosim slovima, znači da se od ispitanika tražio samo taj oblik koji se onda na isti način bilježi i u odgovoru (ostali dijelovi odgovora, ako ih je ispitanik dao, pišu se normalno).

Dijelovi pitanja u uglatim zagradama nisu obvezatni - ako ih je ispitanik ipak dao, ti se dijelovi i u odgovoru stavljaju u uglate zagrade.

U obične se zagrade stavljaju različita objašnjenja (kratice i/ili cijele rečenice) i u pitanjima i u odgovorima. Samo u odgovorima u običnim se zagradama uz imenice daju oblici za množinu, uz glagole najmanje 1. ps.

Što se čakavskih oblika tiče, suprotno hrvatskoj dijalektološkoj tradiciji redovito bilježim i fonem (sic!) hl. Daje riječ o posebnom fonemu i u hrvatskom književnom jeziku potvrđuje i čitav niz minimalnih parova: morva — marva — murva, marko (adj.) ~ Marko, marka (adj.) ~ marka, barko (= čovjek s brkovima) ~ barko (vok. od barka), Harvat ~~ Horvat (prezime), karma karma, kartica ~ kartica. Osim isprjed lxL hl se pojavljuje i isprjed /!/, npr. u tuđicama Vsltava, bicikd, monoksl, a nalazimo ga i isprjed /m/, npr. ham ham - ham ham. Primjera bi dakako bilo i više. Ograničenost pojavnosti ne umanjuje fonemičnost glasa [a], kao što nije umanjena ni fonemičnost glasa [t] koji nikada ne dolazi primjerice isprjed [Č, ž, š, t, f...].prezenta, uz pridjeve i brojnike oblik za ženski rod. Imenice se uvijek navode s neodređenim Članom. Ako je ispitanik u odgovoru dao imenicu s određenim članom, u zagradama se navodi njezin oblik s neodređenim članom u jednini i množinski oblik s brojnikom doj ili do). Ako se pak pitanjem tražila imenica u množini, u zagradama se daje oblik za jedninu s neodređenim članom.

U načeiu gramatičke se kategorije (imenica, glagol, rod, broj...) poklapaju s elementima u pitanju na hrvatskome - ukoliko je informator dao drukčiji odgovor, u zagradama se navodi kratica kategorije: npr. ako se tražila imenica, a ispitanik je dao glagol ili pridjev ili ako je umjesto glagola u infinitivu dobiven oblik za 3. ps. prezenta, a ako je umjesto traženoga oblika ispitanik odgovorio nekom opisnom rečenicom koja se ne može shvatiti kao sintagma koja bi označivala traženi pojam, ta se rečenica jednostavno navodi kao odgovor ali u zagradi. Uz sve oblike koji u istrorumunjskome odgovaraju hrvatskim oblicima za srednji rod u zagradi sam stavljao kraticu n.

Kosa crta (/) u odgovorima znači alternativne oblike.

Nekoliko napomena uz prikupljene podatke

Do podataka sam dolazio metodom ispitivanja, i to tako da sam najčešće, kad god je to bilo moguće, ili pokazivao slike, odnosno pojedine predmete ako su bili u vidokrugu, iii opisivao pojmove do kojih sam želio doći. Sa svim sam ispitanicima prošao cijeli upitnik. Sve sam razgovore snimao. Više sam se puta vraćao istim informatorima ne bih li popunio što više praznina koje su ostale u upitniku. Bilježio sam sve dobivene odgovore, bez obzira na čestoću i etimologiju. Često sam od ispitanika tražio da mi opišu pojedini predmet i njegovu uporabu (zanimljivije sam rečenice unio u bilješke - uz te sam rečenice dao i što doslovniji hrvatski i talijanski prijevod, bez rumunjskoga). Uz to, u Atlas sam unio (u bilješkama) i pojedine zanimljivije riječi (koje sam izvukao i iz snimljenih priča) - uz te sam riječi dao hrvatski, rumunjski i talijanski prijevod.

Zanimljivo je da mnogi informatori danas teže izjednacivanju oblika za jedninu i množinu, naročito kad se od njih traži da kažu množinu pojedine riječi. U spontanim rečenicama češći je stariji oblik koji se razlikuje od onoga za jedninu, no te sam novije množine zabilježio i u nemalom broju spontano izrečenih rečenica -jedino kad je bila riječ o nekoj priči ili bajci koja se prenosi s koljena na koljeno nikada nisam zabilježio inovativne množinske oblike. Bilo kako bilo. danas svi govornici, i najstariji, prihvaćaju novije množine kao normalne jezične pojave.

Zahvale

Od srca zahvaljujem recenzentima, akademiku Augustu Kovačcu iz Zagreba i prof. dr. Petru Neiescu-u iz Kluža koji su mi tijekom rada na Atlasu svesrdno pomagali savjetima i budnim okom uklonili mnoge nedostatke. Zahvaljujem i prijatelju i kolegi prof. Florinu Ionili iz Krajove, bivšem veleposlaniku Republike Rumunjske u Hrvatskoj dr. Constantinu Ghirdi i dr. Petru Ratiu-u. koji su mi pomogli oko prijevoda na rumunjski. Kolegi i prijatelju prof. dr. Ivanu Zoričiću zahvaljujem na jezičnim savjetima zahrvatski jezik. Zahvaljujem i svojoj novakinji Sandri Tamaro koja mi je na talijanski prevela znatan dio hrvatskoga teksta.

T za konac, umjesto Šećera, posebnu i najsrdačniju zahvalu dugujem, dakako, ispitanicima bez kojih zapravo ove knjige ne bi ni bi!o i koji su u najmanju ruku njezini suautori, ako ne i jedini pravi autori.

Author
Goran Filipi rođen je 1954. godine u Zadru. Diplomirao je 1979.talijanski i engleski jeyik s kniževnostima na Filozofskom fakultetu u Zadru, a magisterij i dpltprat znanosti iz romanske filologije stekao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1985. odnosno 1991. godine. Zaposlen je kao redoviti profesor Povijesti talijanskoga jezika i dijalektologije na Odsjeku za talijanski jezik i dijalektologlje na Odsjeku za talijanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Puli. Član je Hrvatskoga filoškog društva. Hrvatskog društva klasičnih filologa, Odbora za dijalektologiju HAZU, Slovenskoga slavističkog dri ocieta Italiana đi Giottologia, Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika.

Njegov znanstveni interes usmjeren je prije svega prema etimologiji i leksikologiji romansko-slavenskih jezičnih prožimanja na istočnim jadranskim obalama. Bavi se i leksikografijom. Uz ovu. objavio je još osam monografija:

  • Lexicon ornitologicum Histriae slovenicae, Knjiznica Annales 4, Zgodovinsko društvo za južno Primorsko Koper, Koper 1993.
  • Istarska ornitonimija. Etimologijski rječnik pučkog nazivlja, Biblioteka Rječnici i priručnici, sv. 1, Izdavački centar, Rijeka 1994.
  • Županijski muzej Šibenik, Šibenik 1997
  • Betinska brodogradnja. Etimologijski rječnik pučkog nazivlja, Županijski muzej Šibenik, Šibenik 1997.
  • Istriotski lingvistički atlas / Atlante Linguistico Istrioto (s Barbarom Buršić Giudici), Knjižnica Atlas, knj.1, Znanstvena udruga Mediteran Pula, Pula 1998.
  • Hrvatsko-rumunjski razgovorni priručnik (s Florinom Ionilom), Dominović d.o.o., Zagreb, 2000.
  • Rumunjsko-hrvatski razgovorni priručnik (s Florinom Ionilom), Dominović d.o.o., Zagreb, 2001.
  • Hrvatsko-rumunjski rječnik (s Florinom Ionilom), Dominović d.o.o.. Zagreb 2001.
  • Ghid de coversaţe român-croat {s Florinom Ionilom), Niculescu, Bucureşti 2003.

Novi List - 25 August 2003

PRILOZI O ZAVIČAJU: GORAN FILIPI – ISTRORUMUNJSKI LINGVISTIČKI ATLAS

Faraguna bez kabanice i Poropat bez kreveta

Atlas je trojezičan (hrvatski, rumunjski, talijanski), a dr. Filipi je za njega prikupljao građu od 1995. do 2001. godine

Tidbits about home: Goran Filipi – Istro-romanian linguistic atlas

Faraguna without a raincoat and Poropat without a bed

The atlas is tri-lingual (Croatian, Romanian and Italian), and Dr. Filipi collected the material for it from 1995 to 2001

PULA – Istrorumunjski lingvistički atlas dr. Gorana Filipija, koji bilježi govor mještana sela Žejane i sela Ćepićkog polja, nedavno je objavljen u izdanju Znanstvene udruge Mediteran. Iako govornici istrorumunjskog (drugi ih zovu Ćići, Vlasi ili Ćiribirci) drže do svog govora, on je, zbog siromaštva kraja u kojem žive – pred izumiranjem. Istrorumunjski se ne uči u školi ni kao izborni predmet, na njemu se ne propovijeda ili moli u crkvi, a od 1.500 govornika, koliko ih je bilo poslije rata, spali su na današnjih 200. PULA – The Istro-Romanian Linguistic Atlas by Goran Filipi, which documents the speech from the villages of Zejane and Cepicko polje, is apparently released in the edition by Mediterranean Scientific Society. Even though the speakers of Istro-Romanian language (also called Cici, Vlasi or Ciribirci) are holding on to their speech, it is because of the poverty of the area where they live  - close to extinction. Istro-Romanian is not taught in school not even as an elected subject, it is not even used in the church, and from the 1500 speakers after WWII, now remain only about 200.
Atlas je trojezičan (hrvatski, rumunjski, talijanski), a dr. Filipi je za njega prikupljao građu od 1995. do 2001. godine, ispitujući četrdesetak govornika u Šušnjevici, Novoj Vasi, Kostrčanu, Jasenoviku, Mihelima, Letaju, Brdu, Škabićima, Trnkovcima, Zankovcima te Žejanama. Upitnik se sastojao do 1.898 standardiziranih pitanja koja obuhvaćaju pojmove iz različitih semantičkih polja, npr. vremenske prilike, običaji, brak i obitelj, dom i posjed, životinje, biljke, hrana, kalendar i sl. The atlas is tri-lingual (Croatian, Romanian and Italian), and Dr. Filipi was collecting the material for it from 1995 to 2001, talking to speakers in Susnjevica, Nova Vas, Kostrcan, Jasenovik, Miheli, Letaj, Brdo, Skabici, Trnkovci, Zankovci and Zejane. The questionnaire consisted of 1,898 standardized questions, which encompassed concepts from various semantic fields, for example, weather conditions, habits, marriage and family, home and possessions, animals, plants, food, calendar and so on.
Za svako je selo zabilježen odgovarajući oblik riječi, s odgovarajućom grafijom i naglascima. Tamo gdje ih je pronašao, autor je u bilješkama zapisao i čitave izraze ili rečenice koje je smatrao zanimljivima ili važnima. Istarskim je selima dodao govor mjesta Rudna Glava u sjeveroistočnoj Srbiji, radi usporedbe s jednim drugim rumunjskim govorom s ove strane Dunava, te čakavske govore iz Brguda i Ćepića. For each village notations were made of the types of words with their corresponding accents. Where he found complete expressions and sentences, he kept notes of the ones he found interesting and important. To the speech of these Istrian villages he also added the speech of the village of Rudna Glava in the north-eastern Serbia as a comparison with a different Romanian speech on the other side of the Danube, as well as Chacavian speech from Brgud and Cepici.
U atlasu se, naravno, može otkriti štošta zanimljivoga: Filipi piše da se prvi vlaški stočari u Istri spominju u 12. stoljeću, a Istrorumunji su po svoj prilici potomci balkanskih Vlaha koji su koncem 15. stoljeća s područja južnog Velebita dovedeni na Krk (gdje se vlaški govorio do 1819.) te zatim u Istru. Izjašnjavaju se uglavnom kao Hrvati, ili regionalno kao Istrani, a dvojezični (istrorumunjski – hrvatski) su vjerojatno od samog početka. The atlas contains many interesting things: Filipi writes that the first Vlaski livestock herders in Istria are mentioned in the 12th century, however, the Istro-Romanians are probably descendants of the Balkan Vlahi who came from southern Velebit at the end of 15th century and went to Krk (where Vlaski was spoken until 1819) and from there they moved on to Istria. They consider themselves Croats [today], or regionally as Istrians, and they are bilingual (Istro-Romanian and Croatian) from the start. [today]
Istrorumunjski je nekad bio puno rašireniji nego danas, na što ukazuju prezimena poput Katunarić, Licul, Faraguna (»bez pastirske kabanice«) ili Poropat (»bez kreveta«) te toponimi poput Katun, Kature ili Fečori. »Za pretpostaviti je da će vlaški duže trajati u prekomorskim zemljama (kamo su mnogi odselili), nego doma«, pesimistično zaključuje prof. dr. August Kovačec, koji je uz dr. Petrua Neiescua recenzent atlasa. Istro-Romanian was much more widespread than it is today, which is evident by names such as Katunaric, Licul, Fararguna (translates to "without a shepard’s raincoat") or Poropat (translates to "without a bed") and then topographic names as Katun, Kature and Fecori. “It is conceivable that Vlaski will last longer in foreign countries (where they immigrated) than at home” said  Prof. Dr. August Kovacec pessimistically, who together with Dr. Petru Neiescu is the editor of the atlas.
Istrorumunjski lingvistički atlas važan je zbog svoje velike građe, a dokumentira i radikalne promjene koje svakih dvadeset godina nastaju u dijalektu. Izdanje sadrži i zemljovid, a upotpunjeno je i fotografijama. Atlas je dio međunarodnog znanstvenog projekta nastalog u suradnji s Tršćanskim sveučilištem, a prije Istrorumunjskog, objavljen je i Istriotski lingvistički atlas, koji je obrađivao stare predmletačke govore jugozapadne Istre.

Valter Milovan
Copyright 2005 © Novilist

The Istro-Romanian Linguistic Atlas is important due to its large structure and it documents radical changes, which each twenty years occur in dialects. The edition also contains the map with photographs. This atlas is part of the international scientific project that started with cooperation with the University of Trieste, and before the Istro-Romanian atlas, they released the Istriot linguistic atlas, which dealt with the speaking of south-western Istria before Venetian rule.

Pino Golja
Translation Copyright 2005 © istrianet.org


Main Menu


Created: Friday, December 10, 2005; Last updated: Wednesday, March 08, 2017
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA