|
Ne može se pobijeći svojoj sjeni,
ne može se pobijeći svom odrazu,
ne mogu se izbrisati sjećanja,
ponekad lijepa,
ponekad ružna.
Život bez uspomena
je kao pustinja na prvi pogled,
dovoljno je zagrepsti površinu
u otkriti
nezaboravan svijet.
Miro Gagliardi |
|
POVRATAK U
SVIJET DJETINJSTA
TRAZECISEBE
Odlomci ispričani na ivici pamćenja,
iverje u značaju osobne autobiografije s kojom se Gagliardi predstavlja
kao pripovjedač, uključuju se u prostoru značajnog broja djela koja,
iako s različitim književnim rezultatom, ciljaju biti svjedokom jednog
presjeka života koji pripada autoru, ali u kojem čitatelji prepoznaju
sebe. Privatni dijalozi postaju zajednički, osobni događaji postaju opći
jer su izraz općeg iskustva. Gagliardi nam priča o svojim doživljajima
posredstvom kojih možemo doživjeti, tako reći prozirnom bistrinom,
događaje koji su pogodili jednu cijelu zajednicu.
Svaka osobakoja piše radi to iz
različitih pobuda: u večini slučaja pisati znači odgovoriti nezadrživoj
potrebi, znači poslušati unutarnji trenutni poriv kojim se želi
uključiti druge u naše raspoloženje i naše doživljaje, znači podleći
besprijekorno unutrašnjosti koja se želi osloboditi, koju ne možemo
zatomiti. Kada Gagliardi piše svoje lepršave pripovijetke, čini to
slušajući glas unutrašnjosti: pisanje tih odlomaka je za autora način
kojim želi povratiti posjed vlastite prošlosti da bi se pomirio s njom
nakon što ju je ponovno izvukao iz onog spremišta koje nazivamo
sjećanjem, osjećajem i srdžbom koji su se zadržali i nikada nisu bili
uklonjeni. Pisanje je, stoga, oslobađajući čin i svjedočanstvo jedne
generacije.
Djelo predstavlja iskre pulskog života
neposredno nakon drugog svjetskog rata. Grad je prikazan u godinama
korjenitih promjena ljudskog bića s proživljenim traumama onih koji su
ostali kao i onih koji su odabrali put egzodusa. Povijesna istina
iznesena je iz baštine osobnog sjećanja. Povratak iz bogate rimice
sjećanja omogućuje autoru da u čitatelju stvori taj osjećaj praznine
kojeg je, tada kao dječak, osjetio u trenutku uskraćivanja jezika,
kulture, jednog općeg duha, cjeline običaja, vjerovanja, stila života,
pogleda na svijet koji mu je do tada bio njegov maleni universum.
Gagliardi govori očima djeteta o imenadnom i potpunom gubitku cijelog
jednog svijeta vrijednosti koje mu je dotad pružao sigumost. Godine
djetinjstva autor provodi u napuštenoj polupraznoj Puli gdje drugi ljudi
dolaze zamjenjujući otišle. Novopridošli nose sa sobom kulturnu baštinu
koju puljani velikim trudom pokušavaju prihvatiti gušeći u sebi prirodni
osjećaj straha i tuđine prema nepoznatom koji u njihovim očima izgleda
potpuno različito od onog što je do tada bio njihov način postojanja i
osjećanja. Gagliardi istražuje u meandrima pamćenja pokušavajući
iskazati svoje osjećaje u usporedbi s događajima tako dalekima u
vremenu, ali uvijek živih u pamćenju; obnavlja vrijeme koje je ugostilo
njegovo djetinjstvo, jučerašnji svijet slobodan uskraćivanja i oskudica,
a ipak naš po tradiciji i običajima; priča o svakodnevici provedenoj
jednostavno i skromno. Autor govori o općem iskustvu, okrutnom u svojoj
istinitosti; ponovno stvara ljudski ugođaj i prostor u kojem mnogi
osjećaji prirodno pripadaju.
Uradak Gagliardija je način za popunu
praznina službene povijesti; način osvjetljavanja makropovijesti koja
može biti prepričana i osobnim pisanjem, sjećanjem kojim izgrađuje
rnikropovijest koja nema namjeru zamjeniti Povijest, ali sigurno
predstavlja altemativu. U ovom djelu sjećanje je zakon, sjećanje se
izborilo za svoje mjesto na papiru kako bi nam omogućilo još jednom
vratiti dostojanstvo i sjaj onom što smo bili; kako bi, makar i samo
kroz priču, generacijama iza nas dočaralo što smo proživjeli, ispričati
djeci svoju prošlost, koja se prekapa, reaktivira, proživljuje. Piše se
zbog sjećanja, da se onemogući vremenu da ih izbriše, sprječavajući
zaborav; iz potrebe za štovanjem, prihvaćanjem i iskupljenjem vlastitog
kuturnog identiteta, za pomirenje s vlastitim dostojanstvom koje je bilo
izgaženo i previše puta. Sjećanje, kojim se filtriraju stvari je
konkretno, apsolutno i ujedno fantastično: glas pripovjedača oživljuje
predmete i prizore, atmosfere i osobe jednog intimnog i voljenog
svijeta, ulica, običaja, malenih unutrašnjosti obavijenih velom
bajkovitosti, obnavlja scene i doživljaje općeg ljudskog jada koji se ne
predaje. Pisanje je potkrijepljeno intimnom pripadnošću realnoj
stvamosti emotivno proživljenoj u filtru pamćenja.
Mislilac i pripovjedač uranja svoje pero
u mastilo rodnog, spontanog, zaštitničkog pulskog dijalekta. Odabir
dijalekta dopušta pripovijedanje jedne zaokružene cjeline; odražava
stvarni porostor i poprima oblik prepoznatljivog svijeta društva
sugovornika; izražava ideje i opće osjećaje; ocrtava konkretne situacije
i ljude; dozvoljava nostalgično, osjećajno prisjećanje jednog prostora i
vremena. Gagliardi piše u dija1ektu, jezikom kojeg smatra cjelovitim,
još uvijek sposobnim prikazati stvari i osjećaje kakvi jesu. Jezik je
nepobitno ohrabrujući i pruža sigurnost s kojom se može upuštati u
rasprave o prijateljstvu, o porodičnoj ljubavi, o ponašanju društva, o
časti, o poštenju, o solidarnosti, o raspoloživosti prema drugima, o
prevazilaženju predrasuda, o svim vrijednostima izraženim u jednoj
civilizaciji koja govori dija1ektom.
Djelo je poruka rn1adima kako bi
spoznali, kako bi razumijeli da su se, unatoč hirovima povijesti, koja
je korjenito promjenila prostor, autora i s njime njegova iskušana
generacija, koja se nikad nije predala, znali su prilagoditi se novim
prilikama, prihvatiti s uvažavanjem novopridošle, znali su stvoriti
uvjete za novu i zajedničku ljudsku solidarnost omogućujući afirmiranje
svoje pripadnosti jednom određenom tipu kulture i civilizacije putem
pisane riječi koja ostaje kao svjedočanstvo, a1i i kao oporuka za buduće
pamćenje.
Elis Deghenghi Olujić
Indice:
- Ča će reći, cossa vol dir / Ča će reći, cossa vol dir
- Banana / La banana
- Ricinusovo ulje / La sidela
- Božićna jelka /
L'Albero de
Nadal
- Pletenica /
Titola
- Kit / La balena
- Golubova jaja / Ovi de colombo
- Prvi dani škole / I primi giorni de scola
- Moj prvi dan škole / El mio primo giorno de scola
- Drugi dan škole / El secondo giorno de scola
- Treći dan škole / El terzo giorno de scola
- Druga školska godina / El seconda ano de scola
- Treća školska godina / El terzo ano de scola
- Četvrta školska godina / El quarto ano de scola
- Peta školska godina / El quinto ano de scola
- Šesta školska godina / El sesto ano de scola
|
autore
 Vladimiro
Gagliardi rođen je 1947, godine u Puli, Istra,
Hrvatska. Po struci je inženjer, a u slobodno vrijeme piše
poeziju i prozu istrovenetskim i ćakavskim dijalektom.
Njegovi radovi su do sada objavljeni u
dnevnicima Glas Istre, La Voce del Popolo, u mjesečniku
Istranova, u zbirkama poezije "Via crucis Croatiae - Istarska
molitva za lipu našu", "Per molti versi", "Svile su he vile", "Verši na
šterni" i u zbirci proze "Priče iz Istre".
Učestvovao je na raznim natječaju "Istria
Nobilissima" a posebnom nagradom za dijalektalnu prozu 1997, godine i
prvom nagradom 1999. godine. Do sada su mu tiskani zbirka poezije
"Vitri gromač naših" i romani Peruškanka i Ursa i Mate
pisani čakavskim dijalektom.
|
