From: http://www.glasistre.hr/?cd29b14bccb23b870681c52ba7fc7f17,TS,3737,,18604,,232006,0,

Subota, 7. lipnja 2008.

Libero Pavletić, 76-godišnji kovač, upravo dovršava deveti bajs, pa nakon pokojnog Ottavia Štokovca Rapatočkog slovi za majstora koji se može pohvaliti s najviše izrađenih glazbala

BAJSEVI IZ OBRTNIČKE RADIONICE 76-GODIŠNJEG LIBERA PAVLETIĆA VUKA, KOVAČA IZ ROČKOG POLJA

Povlačenjem arkula po kantinima odjeknut će veseli zvuci mafrine i šaltina

Malo je majstora koji izrađuju bajs, osnovno glazbalo gunjaca. Jedan od rijetkih znalaca pod čijim vještim prstima nastaje ovaj masivni instrument je Libero Pavletić Vuk. Dijelovi bajsa uglavnom su izrađeni od drva, javora koji nabavlja u Gorskom kotaru. Ovčja crijeva za izradu žica kupuje u Trstu, dlake iz konjskog repa za gudalo u klaonici u Bujama, a metalni ključevi za naštimavanje žica uvoz su iz Češke

Za izradu kantina najbolja su ovčja crijeva koja treba staviti pod utege

Napisala Gordana

Napisala Gordana ČALIĆ ŠVERKO
Snimio Eduard STRENJA

Danas u Istri ima malo majstora koji izrađuju bajs, osnovno glazbalo gunjaca. Jedan od rijetkih znalaca pod čijim vještim prstima nastaje ovaj masivni instrument je Libero Pavletić Vuk. U svojoj obrtničkoj radionici, 76-godišnji kovač upravo dovršava deveti bajs, pa Pavletić, nakon pokojnog Ottavija Štokovca Rapatočkog, slovi za majstora koji se može pohvaliti s najviše izrađenih glazbala.

Odmah na početku razgovora, Pavletić nas rješava dileme. Vuk, naime, nije njegov obiteljski nadimak, već nadimak svih mještana tog dijela Ročkog Polja. Prema narodnoj predaji, žena s djetetom u naručju prolazila je kod lokve kada su se oglasile žabe: »Vuk, vuk, vuk«. »Viš ga mali, govore ti da si vuk«, rekla je majka djetetu. Susjeda je to čula i proširila te se odatle udomaćio naziv Vučje selo.

Stranice od javora, glava od oraha

Iako mnogi drugi majstori tehnologiju gradnje glazbala taje, Pavletić spremno otkriva da su zadnja, prednja i bočne stranice izrađene od javora, a glava od oraha. Bajs se može napraviti i od raznih drugih vrsta drva, trešnje, oraha, smreke, no Pavletić najčešće za njegovu izradu koristi javor iz Gorskog kotara. Za izradu bajsa treba dvadesetak dana.

- Najprvo moran napraviti glavu i donji dio, to učvrstiti na kalup. Onda se gre zvijati letvice, opisuje prve faze izrade bajsa Pavletić. »Sada kada ste mi sve slikali, sada će svi delati po meni. Ma neka delaju, ja ću im još pomoć i dati kopita (kalupe)«, dodaje kroz smijeh.

Libero je i među rijetkim izrađivačima kantina (žica) za bajs. Kaže da su za njihovu izradu najbolja ovčja crijeva koja nabavlja u Trstu. Dvije su žice, tanja i deblja, a za svaku je potrebno od sedam do četrnaest komada ovčjih crijeva. Crijeva treba očistiti i isprati, saviti u snop i opteretiti utezima teškim do petnaest kilograma. Nekoliko puta dnevno treba ih protrljati komadom jelenje kože, i tako najmanje desetak dana. Žice za bajs teško je nabaviti u Hrvatskoj. Može ih se kupiti u Italiji, ali, kaže Pavletić, jedan kantin košta oko sto eura.

Kalup za izradu bajsa
 

Što je bajs stariji, to bolje svira

Arkul (gudalo) za bajs također je njegova rukotvorina. Osim orahova ili javorova drva, Libero za njegovu izradu koristi dlaku iz konjskog repa koju nabavlja u klaonici u Bujama. Boja je po narudžbi, jedni će radije bijelu, a drugi crnu dlaku, kaže Libero koji rado otkriva još jednu tajnu svog zanata. Za izradu gudala treba koristiti dlaku iz repa konja, a nikako ne kobile jer je nagrizena mokraćom pa brže puca.

Metalni vijci, ključevi koji služe za natezanje kantina prilikom štimanja glazbala, uvoz su iz Češke. Bajs je poput vina, bilo bi dobro da »odstoji« dvije, tri godine nakon izrade. Drvo uvijek radi, pa kako vrijeme odmiče, bajs ima sve bolji zvuk, a najbolji će imati za sto godina, dodaje u šali Libero. Potom se uozbiljuje i kaže: - Što je bajs stariji, to bolje svira. Prilikom izrade novog bajsa, Libero u njegovu unutrašnjost urezuje svoje ime i godinu izrade.

Najbolji graditelj među kovačima

Za Pavletića kažu da je najbolji graditelj bajsi među kovačima. Prva je kovačka iskustva počeo stjecati još kao petogodišnjak u kovačiji oca Ivana, Zaneta Vuka.

- On se naučio u Lupoglavu kao kovač, kolar. Mi smo radili vozove, drevo i železo. Tu nije bilo kolari za drevo i si morao raditi jedno i drugo, kaže Libero. Na pitanje kako se od kovačije upustio u izradu glazbala, Pavletić kaže da je počeo popravljati instrumente, a izrađivat ih je počeo tek prije pet godina. Prvo je izradio vijulin, a odmah potom počeo je s izradom bajsa.

- Mi ni dalo mira. San šav Štokovcu ko bi mi pomogav, kaže Pavletić. Međutim, Ottavio Štokovac ljubomorno je čuvao tehnologiju izrade, pa je Pavletić, kao uzorak po kojem je izradio svoj prvi bajs, koristio onaj u vlasništvu pokojnog Romea Šćulca iz Buzeta. Uzeo je mjere, napravio kalupe i smiono krenuo u izradu prvog glazbenog instrumenata. Vitalni kovač i umirovljeni željezničar za sebe kaže da nije nikada mislio da će pod stare dane raditi glazbene instrumente.

- Oni put si mislio vraga. Kada je čovek stareji, pride bedast, kaže Pavletić. Na pitanje zna li svirati bajs, dodaje uz smijeh: - Znam samo zase.
Savijanje letvica
Glava bajsa U unutrašnjost bajsa Libero urezuje svoje ime i godinu izrade

Arkul (gudalo) izrađen je od orahova drva i dlake iz konjskog repa

Bajs za unuku Ivanu

Pavletić je napravio bajs specijalno za svoju unuku Ivanu Pavletić koja ima nepunih 11 godina i već se može pohvaliti jednogodišnjim sviračkim stažem i nastupima u Draguću, Roču i Gračišću. Njen učitelj bajsa je Branko Pernić. Nedavno su još dvije njene prijateljice iz razreda počele svirati bajs.

- Nije mi ništa teško. Samo koji put kada je brži ritam, gudalo mi se zaplete među dvije žice, odgovara spremno Ivana na pitanje je li teško svirati bajs. Dodaje da radije svira bajs nego što igra igrice na kompjuteru.

- Gudalo se kaže po domaće arkul, pa je po tome dobila ime skupina gunjaca iz Roča, poučila nas je Ivana na odlasku. Upravo su mladi svirači poput nje garancija da svirka gunjaca neće izumrijeti te da će još dugo gunjci uspostavljati most s prošlošću, a zahvaljujući bajsistima i njihovom povlačenju arkulom po kantinima, veseli zvuci i ritmovi mafrina i šaltina odjekivati istarskim prostorima.

Ivana Pavletić među najmlađim je istarskim bajsisticama

Vrsni graditelj bajsa zna i svirati, ali, kaže, samo za sebe

Svirači i graditelji u brojkama

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u Istri je bilo desetak svirača bajsa, dok ih danas ima 50-ak. Revitalizaciji ovog glazbala umnogome su doprinijeli i susreti svirača bajsi i pratećih glazbala. Prvi susret bajsista održan je 1990. godine u Motovunu, nekoliko ih je održano za Subotinu u Buzetu, jedan u Humu, a već deset godina ova se manifestacija udomaćila u Draguću. Ove godine, na 19. međunarodnom susretu »Bajsi u Draguću«, koji će se održati 22. lipnja, planira se glazbeno krštenje šest novih bajsova.

Među najstarijim sviračima su Ivan Marušić, Umberto Pucer, Josip Šćulac i Anton Paladin. Najmlađi svirači su Toni Sirotić, Vedran Seretin, Ivan Benčić, a najmlađe sviračice Katja Pernić, Ivana Pavletić i Katarina Zornada.

U proteklih dvadesetak godina u Istri je izrađeno pedesetak novih glazbala, koliko ima i svirača. Pokojni Libero Bernobić Benečić iz Erkovčići kraj Huma izradio ih je sedam, osam, a Ottavio Štokovac Rapatočki čak 25.

Osim Libera Pavletića Vuka iz Ročkog Polja, među današnjim graditeljima su i Vlado Prodan iz Buzeta, Dario Klarić iz Buzeta, Anđelo Bratulić iz Pazina. Nekoliko bajseva napravljeno je i u slovenskoj Istri.

Roč – središte svijeta bajsi

Bajs je osnovno glazbalo gunjaca, glazbenih sastava kojima je funkcija sviranje za zabavu i ples, a koji su obilježili glazbenu scenu središnje i zapadne Istre kroz cijelo 19. i dobar dio 20. stoljeća. Pripadaju tradicijskoj glazbenoj baštini. Nakon pojavljivanja vrlo su brzo stekli veliku popularnost u puku i ubrzo su potisnuli autohtona pučka glazbala poput miha i svirala, kaže Ročanin Vlado Pernić, autor knjige »Istarski gunjci«, vrsni poznavatelj tradicijske glazbene baštine Istre i organizator susreta svirača bajsova. Naziv gunjci, ističe Pernić, dolazi od guditi, što je osnovni način stvaranja zvuka struganjem gudala, arkula, po žicama, kantinima instrumenta.

Glagoljaški gradić Roč, kaže Pernić, pravo je središte svijeta bajsi. Može se pohvaliti najvećim brojem svirača, čak deset bajsista. U Roču je najveća koncentracija sastava gunjaca, Arkul, Kantin, Štrace i Fameja. Podrijetlom iz Roča su glazbeni pedagozi i bajsisti, profesori Branko i Miloš Pernić. U Roču je i »okamenjeni zvuk« bajsa i ostalih glazbala gunjaca. Riječ je o kamenim skulpturama ovih glazbenih instrumenata koje je za Glazbeni etnopark izradio kipar Šime Vidulin.

Main Menu