Istarski mih

[Izvor: http://www.hgu.hr/status/16/istra.htm.]

Istarski mihAko je zvuk sopila i roženica jak i oštar kao istarski kamen, ako je zvuk šurli tvrd i postojan kao istarske masline, s čime onda usporediti tečan i neprekinut zvuk miha nego s morem koje, ponekad blago i mirno a ponekad oštro i nemilosrdno, udara o obale "čarobnog istarskog trokuta". Kada biste imali sreće sjediti na nekoj istarskoj plaži i kada bi u tom trenutku, negdje u daljini, zasvirao mih, osjetili biste kako taj specifičan zvuk nevjerojatno pristaje baš tu, u to podneblje i u taj okoliš i da ga je teško zamisliti negdje drugdje, u slavonsku ravnicu, primjerice gdje mnogo bolje pristaju gajde, sa svojim blagim, "teškim" tonovima. Vidjeli biste kako određene vrste glazbala u nekom podneblju nisu nastale slučajno, nego su slika tog podneblja i mentaliteta ljudi koji ondje žive. To dokazuje koliko su ljudi nekoć više živjeli u skladu s prirodom, koliko su je bolje "osjećali" nego mi danas. Zato nije čudno da su "mihovi", "mjehovi", "mješine", "mišnice" nekoć bili rasprostranjeni duž cijelog priobalja od Istre do Dubrovnika. Do danas su se najviše očuvali, kao dio kulturne baštine, u Istri, gdje je najviše "mišničara", a mogu se naći i na nekim otocima (Korčula, Pag, Krk...), te u nekim dijelovima Hercegovine. Drugdje, kao primjerice u Lici i u nekim dijelovima Dalmacije, gotovo i nema nikoga tko bi se sjećao kako se nekada sviralo. A bilo je vrsnih svirača i nadaleko poznatih majstora, koji su izrađivali dobre "mišnice".

Diple s mjehom su aerofona glazbala klarinetskog tipa, sastavljene od dvostruke sviraljke cilindričnih cijevi, udarnih idioglotnih jezičaka (piskova) i mijeha kao spremišta zraka. Mješina je najčešće od jareće kože, piskovi su od trstike ili bazge, a cjevčica za upuhivanje zraka (kanela) i prebiraljka s kutlom (oglavinom) su od drveta. To je ono što je zajedničko svim diplama s mijehom, a po svim drugim značajkama "mihovi" se razlikuju od područja do područja. Razlikuju se po dužini prebiraljke, a s time i po intonaciji (istarski mih ima relativno kraću prebiraljku, pa je intonativno viši ili "sitniji" od ostalih, ali to nije pravilo, jer intonacija ne ovisi samo o dužini cijevi nego i o piskovima koji se stavljaju), razlikuju se po obliku i karakterističnim "rezbarijama" prebiraljke i kutla (oglavine), po broju i položaju rupica za prebiranje i, nakraju, po položaju cjevčice za upuhivanje zraka (kanele), koja je kod istarskog miha (a isto tako i kod paškog i krčkog) stavljena na jednu od prednjih nogu mješine. Kod većine mihova s ostalih područja, napravljena je posebna "rotačka" od drveta koja se stavlja na prsni dio mješine između nogu i na nju se stavlja kanela. Kod takve vrste mihova, na noge mješine se najčešće stavljaju dva svinjska zuba ili "umjetni rogovi", načinjeni od drveta.

Prebiraljka Prebiraljka istarskog miha najčešće izgleda ovako:

Na desnoj cijevi je pet rupica za prebiranje, a na lijevoj tri. Pri sviranju se služi trima prstima desne ruke, koji pokrivaju tri gornje rupice desne sviraljke i koji izvode vodeću melodiju, te dvama prstima lijeve ruke, koji pokrivaju najgornju rupicu lijeve svirale i red rupica ispod. Pomoću tih dvaju prstiju izvodi se pratnja na vodeću melodiju. Najdonji red rupica uglavnom se ne upotrebljava osim možda u izuzetnim prilikama. Osnovni i početni ton miha je onaj koji se dobije kada se poklope tri gornje "desne" i jedna (najgornja) "lijeva" rupica. U tom položaju i desna i lijeva svirala moraju dati isti (unisoni) ton. Ako ton nije isti, mih se naštimava uvlačenjem ili izvlačenjem jednog od piskova (postoje različite tehnike naštimavanja glazbala s piskovima od trstike, ali to je tema koju valja posebno obraditi). Kada se drugim prstom lijeve ruke poklopi preostali red rupica (jednim prstom dvije rupice istodobno), ton također mora biti isti. U ostalim je slučajevima svirka dvoglasna. 

Osnovni položajiOsnovni "položaji" za sviranje "istarske ljestvice" na mihu izgledaju ovako:

Kao i kod sopila i šurli, tako i kod sviranja miha svaki majstor "mišničar" na neku osnovnu melodiju nadograđuje individualnu, prepoznatljivu finesu, koja može postati značajkom sviranja u nekom selu ili u nekom kraju. Nekim tehnikama sviranja može se postići učinak troglasnosti, što uvelike obogaćuje svirku miha i čini ju posebnom.

Kao i kod svih glazbala s mješinom i kod miha valja paziti da količina zraka koja prolazi kroz piskove bude konstantna. To se postiže sinkronizacijom pritiska laktom ruke ispod koje se drži mješina i upuhivanja zraka kroz kanelu. Kada se zrak upuhuje, ruka se malo "opušta", a pošto upuhivanje prestane, mješina se laktom "stišće". Ta se tehnika uči tako da se dugo drži jedan ton koji pritom ne smije varirati.

Postoji i jedna neobična i rijetko viđena varijanta miha. Umjesto karakteristične prebiraljke, na mješinu bi se privezale "šurle". Vjerojatno je to nekada bila češća praksa, jer se "šurle" i danas izrađuju s karakterističnim kružnim utorom na oglavini, čija je jedina svrha da se lakše priveže mješina.

Mih je solističko glazbalo i najčešće se kao takvo i upotrebljava (uz mih se lijepo može plesati tanac), ali ima i kombinacija miha sa šurlama, miha sa sopilom, te dva miha zajedno. Ako mih ne troši puno zraka, mišničar koji svira može na neko vrijeme prestati upuhivati zrak u mješinu i, koristeći za sviranje samo zrak iz mješine, uz sviranje istodobno i pjevati. To je zanimljivo i za vidjeti i za čuti.

Mih je, kao i ostala istarska tradicijska glazbala, temeljen na "istarskoj ljestvici" i nije intonitivan u onom smislu na koji smo naučeni, ali nije li upravo to draž i ljepota melodija i zvukova koje stvaraju takva tradicijska glazbala?

Stjepan Večković

Main Menu


Created: Monday, November 13, 2006; Last updated: Wednesday, January 11, 2023
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA