Istarski mih
[Izvor:
http://www.hgu.hr/status/16/istra.htm.]
Ako
je zvuk sopila i roženica jak i oštar kao istarski kamen, ako je zvuk šurli tvrd
i postojan kao istarske masline, s čime onda usporediti tečan i neprekinut zvuk
miha nego s morem koje, ponekad blago i mirno a ponekad oštro i nemilosrdno,
udara o obale "čarobnog istarskog trokuta". Kada biste imali sreće sjediti na
nekoj istarskoj plaži i kada bi u tom trenutku, negdje u daljini, zasvirao mih,
osjetili biste kako taj specifičan zvuk nevjerojatno pristaje baš tu, u to
podneblje i u taj okoliš i da ga je teško zamisliti negdje drugdje, u slavonsku
ravnicu, primjerice gdje mnogo bolje pristaju gajde, sa svojim blagim, "teškim"
tonovima. Vidjeli biste kako određene vrste glazbala u nekom podneblju nisu
nastale slučajno, nego su slika tog podneblja i mentaliteta ljudi koji ondje
žive. To dokazuje koliko su ljudi nekoć više živjeli u skladu s prirodom, koliko
su je bolje "osjećali" nego mi danas. Zato nije čudno da su "mihovi", "mjehovi",
"mješine", "mišnice" nekoć bili rasprostranjeni duž cijelog priobalja od Istre
do Dubrovnika. Do danas su se najviše očuvali, kao dio kulturne baštine, u
Istri, gdje je najviše "mišničara", a mogu se naći i na nekim otocima (Korčula,
Pag, Krk...), te u nekim dijelovima Hercegovine. Drugdje, kao primjerice u Lici
i u nekim dijelovima Dalmacije, gotovo i nema nikoga tko bi se sjećao kako se
nekada sviralo. A bilo je vrsnih svirača i nadaleko poznatih majstora, koji su
izrađivali dobre "mišnice".
Diple s mjehom su aerofona glazbala klarinetskog
tipa, sastavljene od dvostruke sviraljke cilindričnih cijevi, udarnih
idioglotnih jezičaka (piskova) i mijeha kao spremišta zraka. Mješina je najčešće
od jareće kože, piskovi su od trstike ili bazge, a cjevčica za upuhivanje zraka
(kanela) i prebiraljka s kutlom (oglavinom) su od drveta. To je ono što je
zajedničko svim diplama s mijehom, a po svim drugim značajkama "mihovi" se
razlikuju od područja do područja. Razlikuju se po dužini prebiraljke, a s time
i po intonaciji (istarski mih ima relativno kraću prebiraljku, pa je intonativno
viši ili "sitniji" od ostalih, ali to nije pravilo, jer intonacija ne ovisi samo
o dužini cijevi nego i o piskovima koji se stavljaju), razlikuju se po obliku i
karakterističnim "rezbarijama" prebiraljke i kutla (oglavine), po broju i
položaju rupica za prebiranje i, nakraju, po položaju cjevčice za upuhivanje
zraka (kanele), koja je kod istarskog miha (a isto tako i kod paškog i krčkog)
stavljena na jednu od prednjih nogu mješine. Kod većine mihova s ostalih
područja, napravljena je posebna "rotačka" od drveta koja se stavlja na prsni
dio mješine između nogu i na nju se stavlja kanela. Kod takve vrste mihova, na
noge mješine se najčešće stavljaju dva svinjska zuba ili "umjetni rogovi",
načinjeni od drveta.
Prebiraljka istarskog miha najčešće izgleda ovako:
Na desnoj cijevi je pet rupica za prebiranje, a
na lijevoj tri. Pri sviranju se služi trima prstima desne ruke, koji pokrivaju
tri gornje rupice desne sviraljke i koji izvode vodeću melodiju, te dvama
prstima lijeve ruke, koji pokrivaju najgornju rupicu lijeve svirale i red rupica
ispod. Pomoću tih dvaju prstiju izvodi se pratnja na vodeću melodiju. Najdonji
red rupica uglavnom se ne upotrebljava osim možda u izuzetnim prilikama. Osnovni
i početni ton miha je onaj koji se dobije kada se poklope tri gornje "desne" i
jedna (najgornja) "lijeva" rupica. U tom položaju i desna i lijeva svirala
moraju dati isti (unisoni) ton. Ako ton nije isti, mih se naštimava uvlačenjem
ili izvlačenjem jednog od piskova (postoje različite tehnike naštimavanja
glazbala s piskovima od trstike, ali to je tema koju valja posebno obraditi).
Kada se drugim prstom lijeve ruke poklopi preostali red rupica (jednim prstom
dvije rupice istodobno), ton također mora biti isti. U ostalim je slučajevima
svirka dvoglasna.
Osnovni
"položaji" za sviranje "istarske ljestvice" na mihu izgledaju ovako:
Kao i kod sopila i šurli, tako i kod sviranja
miha svaki majstor "mišničar" na neku osnovnu melodiju nadograđuje individualnu,
prepoznatljivu finesu, koja može postati značajkom sviranja u nekom selu ili u
nekom kraju. Nekim tehnikama sviranja može se postići učinak troglasnosti, što
uvelike obogaćuje svirku miha i čini ju posebnom.
Kao i kod svih glazbala s mješinom i kod miha
valja paziti da količina zraka koja prolazi kroz piskove bude konstantna. To se
postiže sinkronizacijom pritiska laktom ruke ispod koje se drži mješina i
upuhivanja zraka kroz kanelu. Kada se zrak upuhuje, ruka se malo "opušta", a
pošto upuhivanje prestane, mješina se laktom "stišće". Ta se tehnika uči tako da
se dugo drži jedan ton koji pritom ne smije varirati.
Postoji i jedna neobična i rijetko viđena
varijanta miha. Umjesto karakteristične prebiraljke, na mješinu bi se privezale
"šurle". Vjerojatno je to nekada bila češća praksa, jer se "šurle" i danas
izrađuju s karakterističnim kružnim utorom na oglavini, čija je jedina svrha da
se lakše priveže mješina.
Mih je solističko glazbalo i najčešće se kao
takvo i upotrebljava (uz mih se lijepo može plesati tanac), ali ima i
kombinacija miha sa šurlama, miha sa sopilom, te dva miha zajedno. Ako mih ne
troši puno zraka, mišničar koji svira može na neko vrijeme prestati upuhivati
zrak u mješinu i, koristeći za sviranje samo zrak iz mješine, uz sviranje
istodobno i pjevati. To je zanimljivo i za vidjeti i za čuti.
Mih je, kao i ostala istarska tradicijska
glazbala, temeljen na "istarskoj ljestvici" i nije intonitivan u onom smislu na
koji smo naučeni, ali nije li upravo to draž i ljepota melodija i zvukova koje
stvaraju takva tradicijska glazbala?
Stjepan Večković
|