 |
07.01.2008 | ||
|
|
|||
GALIANO PAHOR (1955. – 2008.): UGLEDNI DRAMSKI UMJETNIK, PRVAK DRAME RIJEČKOG HNK, GLUMAC KOJI JE PRIPADAO TALIJANSKOJ I HRVATSKOJ DRAMI, ALI I MUZIČKOJ SCENI, USTUKNUO JE PRED TEŠKOM BOLEŠĆU Otišao je veliki zaigrani dječak Što reći, kako izreći one brojne osobe koje je Galiano Pahor inkarnirao na sceni vođen svojim bogomdanim darom rođena histriona? Kad, zapanjeni i potreseni, kažemo danas »nema više Galiana«, mi zapravo kažemo da nema više u cijelosti kazališta kakvo smo poznavali i voljeli, rekao nam je dr. Darko Gašparović, teatrolog i jedan od intendanata riječkog kazališta RIJEKA – Kakva je to strašna bolest koja je uspjela smlaviti onolika čovjeka? Onakvog glumca... Sve dok okrutna vijest nije stigla – vjerovali smo u čuda. I čudo željeli. Jer, riječko kazalište odlaskom Galiana, ostaje bez jedne od svojih najčvršćih karika posljednjih desetljeća... Glumca koji je pripadao Talijanskoj, Hrvatskoj drami, ali i muzičkoj sceni, umjetnika kojeg je riječka publika obožavala. A pripadnost koju je Galiano osjećao prema teatru i gradu, bila je jača od bilo kakvih izazova. Ni angažmani u zagrebačkim kazalištima, ni filmska i televizijska snimanja nisu ga udaljili iz Rijeke. Tu je on bio zvijezda kuće, ljubimac publike, pokretač i okosnica... U povodu smrti Galiana Pahora, razgovarali smo s nekolicinom hrvatskih umjetnika koji su s Pahorom blisko surađivali. – Riječka Talija tuguje jer ju je napustio njezin veliki posvećenik, jedinstveni i neponovljivi glumac Galiano Pahor. Toliko puta iskusivši teatarski agon kroz koji je prolazio onim svojim osobitim i neodoljivim scenskim duhom što ćemo ga zauvijek pamtiti, poslije duge hrabre borbe podlegao je opakoj bolesti. U Galianovu slučaju smrt doživljavamo više kao okrutnu Nemesis negoli blagu sestricu, kako joj je tepao svetac iz Assisija. Što reći, kako izreći one brojne osobe koje je Galiano Pahor inkarnirao na sceni vođen svojim bogomdanim darom rođena histriona? Možda je iza sve svestranosti kojom se podjednako suvereno kretao u gotovo svim žanrovima i iza složenosti fenomena Pahorova glumstva on u svome najdubljem biću bio i ostao veliki zaigrani dječak. Takvoga ne samo riječko nego i hrvatsko glumište nije imalo, a teško da će ga ikada i imati. Kad, zapanjeni i potreseni, kažemo danas »nema više Galiana«, mi zapravo kažemo da nema više u cijelosti kazališta kakvo smo poznavali i voljeli, rekao nam je dr. Darko Gašparović, teatrolog i jedan od intendanata riječkog kazališta. Nenad Šegvić, glumac, nekadašnji ravnatelj Hrvatske drame riječkog teatra, danas ravnatelj festivala malih scena i HKD Teatra, pratio je glumački uspon Galiana Pahora od njegova dolaska u Rijeku. – Bio je jedan od najznačajnijih glumaca hrvatskog glumišta u posljednja dva desetljeća. Ja sam ga doveo u Hrvatsku dramu i dao mu prvu šansu u »Mišolovki« Agathe Christie. Od tada je počeo njegov nagli glumački uspon. Ne poznajem čovjeka kojem je kazalište bilo najvažnija stvar u životu, kao što je bilo Galianu... On sam bio je kazalište! Ostvario je nekoliko vrhunskih uloga, među kojima bih spomenuo samo tri: Fumula u »Vježbanju života«, Glembaja u »Gospodi Glembajevima« i Grišu u mjuziklu »Jalta, Jalta«. Budući da sam gledao sve »Jalte« na području bivše države, tvrdim da je bio najbolji Griša! Za riječku Taliju ovo je nenadoknadiv gubitak, rekao je Šegvić. Nedjeljko Fabrio, književnik, autor »Vježbanja života«: – Svaka smrt dolazi prerano. Ova je doista došla prerano i miriše mi na zavist bogova prema nekome tko je bio vladar pozornice... Podijelio sam s Galianom sreću riječkog »Vježbanja života« i zauvijek ću ga pamtiti u bijelom, ljetnom odijelu, kako sanja izgradnju svoje obiteljske kuće na Podmurvicama. Dakako, riječ je o njegovoj veličanstvenoj ulozi Fumula, na našoj pozornici. Kazalište ima tu prednost da živi toliko dugo koliko živi i posljednji gledatelj ma koje velike predstave. Hvala ti, dragi histrione! Duhovit do bola Severina Vučković, pjevačica i glumica, s Galianom Pahorom kao partnerom ostvarila je svoje dvije velike kazališne uloge.Samosvojan i karizmatičan U subotu, 5. siječnja 2008. godine, riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, ali i cijelo hrvatsko glumište, ostalo je bez velikog glumca, bez Galiana Pahora. Preminuo je u Rijeci, nakon duge i teške bolesti. Kazališni umjetnik začudno raskošnog talenta i jake osobnosti, samosvojan i karizmatičan, u posljednja je tri desetljeća, kako je na njoj stvarao, obilježio riječku kazališnu scenu. Svojom je svestranošću i višestrukim umijećem, podjednako uspješno stvarao u predstavama Talijanske i Hrvatske drame, ali i u mjuziklima, u kojima je spajao svoj glumački, pjevački i plesački talent. Stoga je bilo samo pitanje vremena kada će takva nadarenost biti prepoznana i izvan Rijeke. I bila je ubrzo. Galiano Pahor radio je ponajviše u zagrebačkim kazalištima, ostvario sjajne role na Dubrovačkim ljetnim igrama, a nerijetko je glumio u televizijskim i filmskim projektima. No, uvijek je ostao vjeran Rijeci i njenom Kazalištu, u kojem je ostvario posljednju ulogu kao Ignjat Glembay u Krležinim »Gospodi Glembajevima« redatelja Branka Brezovca. Toj je ulozi prethodila uloga Schürzingera u predstavi »Kazimir i Karolina« Ödona von Horvátha, kojom je u listopadu 2006. obilježio 30 godina svog umjetničkog rada. Za nju je dobio i posljednju u dugom nizu svojih nagrada i priznanja, Nagradu »Vladimir Nazor« za najbolje umjetničko ostvarenje na području kazališne umjetnosti. Uvijek snažne volje, jednako se nosio, odnosno borio i s dugom i teškom bolešću, unoseći u tu borbu puno vedrine i optimizma. Nažalost, bolest je na kraju ipak bila jača. A Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca izgubilo je jednu iznimnu kreativnu snagu i glumca koji je stvorio neke od nezaboravnih i antologijskih rola na njegovoj pozornici. Komemoracija će biti održana u utorak, 8. siječnja, u 12 sati u HNK Ivana pl. Zajca, stoji u priopćenju službe Propagande i marketinga HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka. Sućut Sanadera i Biškupića Predsjednik hrvatske Vlade Ivo Sanader uputio je brzojav sućuti obitelji Pahor. »Poštovana obitelji Pahor, iskreno suosjećam s vama u tuzi za vašim Galianom. Naraštaji glumaca i ljubitelja kazališne i filmske umjetnosti sjećat će se Galianovih impresivnih ostvarenja na daskama riječkog Hrvatskog narodnog kazališta, ali i u mnogim teatrima diljem Hrvatske i svijeta. Njegovo ime bit će zabilježeno u povjesnici hrvatskog glumišta. U ime Vlade Republike Hrvatske i moje osobno primite izraze iskrene sućuti i dubokog poštovanja«, stoji u brzojavu sućuti premijera Sanadera obitelji Pahor. Izraze iskrene sućuti obitelji pokojnog Pahora uputio je i ministar kulture Božo Biškupić. Nada Matošević: Uzor kao čovjek i kao umjetnik Nada Matošević, intendantica HNK Ivana pl. Zajca, govori o velikoj tuzi nakon vijesti o smrti Galiana Pahora, »velikog glumca, pjevača, kolege i prijatelja«. – Iako smo znali da je teško bolestan, vijest nas je duboko potresla i ovim putem izražavam i osobno najdublju sućut njegovoj obitelji. Galiano je bio pravi primjer borca, čovjeka koji je volio život i kazalište iznad svega, i do posljednjeg trenutka bio optimist, pun duha. U jeku bolesti znao se šaliti na svoj račun, čak i nas nasmijati i ohrabriti, više nego što smo mi hrabrili njega... Bio nam je uzor kao čovjek i kao umjetnik. Takvu snažnu glumačku individuu Rijeka i hrvatsko glumište neće tako skoro imati. Štefančić: Glumac ne umire... Osupnut tužnom viješću, Vlado Štefančić, glumac i redatelj, »otac hrvatskog mjuzikla«, koji je s Galianom Pahorom stvarao onu toliko omiljenu riječku »Jaltu«, nije mogao priznati da je to kraj... Imao je naprosto potrebu da mu se obrati, kao da je još tu, među nama. – Glumac ne umire, on samo mijenja scenu i ulogu. U svom histrionskom zavežljaju, odnosi stotine likova, a nama ostaju sjećanja i vremenom patinirane slike. I poneki videozapis... Pamtim te mladog, zaigranog, sretnog, kada si kao Griša u »Jalti« otkrio svijet glazbe, mjuzikla. Nedavno si rekao da je to bio tvoj prvi glumački uzlet. A kroz sve te godine, osvojio si visine dostupne samo najboljima. Sada, ma kako bili tužni, nesretni, znamo da si dosegao ono najviše. Tamo ćemo se naći i na najvećoj, nebeskoj sceni, stvoriti glazbenu predstavu. Mjuzikl. Uz zbor i orkestar anđela. Vjeruj, radujem se skorom viđenju! I, učinit ćemo sve što nam ovi, tu dolje, nisu omogućili... – Galiano me uveo u kazalište, doslovno. Prvi mi je pokazao riječki teatar, proveo me kroz cijelu zgradu – od podruma do krova. Sjećam se da smo se stalno smijali... Bodrio me i volio, stajao iza mene kao što je uvijek stajao iza ljudi, jer je bio veliki emotivac. Mislim da je bio i odličan direktor Drame jer je razumio probleme glumaca, budući da je i sam bio veliki glumac, veliki umjetnik... Svi smo mi u njegovoj blizini od njega mogli pokupiti veselje i energiju koja je bila zarazna. Bio je lucidan, duhovit do bola, a prije svega – bio mi je veliki prijatelj. Volio je život, svoju obitelj, ali više od svega je volio scenu za koju je dao sve! Jer, bio je rođen za scenu. I u vrijeme bolesti igrao je u predstavama žarom djeteta... govorio mi je: »Idemo, The Show Must Go On!« Bio je kultna osoba Rijeke, grada koji je obožavao. Volim ga svim srcem i ne znam kako ću, i hoću li uopće, zaigrati više u kazalištu bez njega.Nema više »Glembajevih« – Mnogo smo radili, posvuda, u najtežim uvjetima njega su uvijek zapadale i najteže uloge. A on se s time nosio lakoćom i šarmom, superiorno se izmještajući iz žanra u žanr, ne dovodeći ni trenutak u pitanje kvalitetu svoje igre... Prihvaćao je sve moje sugestije, a ja nisam redatelj s kojim je lako raditi, a onda bi promislio i došao sa svojim rješenjem. Koje je uvijek bilo najbolje... Tako je bilo do posljednje predstave. Do »Gospode Glembajevih«. Čekao sam godinu dana da se oporavi od prve operacije, jer sam smatrao da samo on može igrati Ignata Glembaja. A on kao da je znao da mu je to posljednja uloga... Iako nagrižen bolešću, igrao je punom snagom i nosio predstavu. Nije mu bilo lako, znam, ali mu je bilo drago. Iz poštovanja prema Galianu – nećemo više igrati »Glembajeve«. Osobno smatram da je njegov odlazak velika tragedija za hrvatsko glumište. Za mene je bio najveći hrvatski glumac. Svjetlana HRIBAR Source:
|
|||
|
This page compliments of Marisa Ciceran Created: Thursday, May 09,
2002; Last Updated:
Saturday, August 02, 2008 |
|||
