|
|
|||||||
NA DANAŠNJI DAN PRIJE PETNAEST GODINA UMRO JE PULJANIN ANTUN MOTIKA, JEDAN OD NAJVEĆIH HRVATSKIH LIKOVNIH UMJETNIKA 20. STOLJEĆA Svjetlosni intimist na granici apstrakcije
Motika je u svojim radovima objedinio suvremenu formu i istraživačko polje – svjetlost • Nije ga mazila kritika nekih pisaca likovnih osvrta, a ponajviše tada uvaženog i cijenjenog povjesničara umjetnosti Ljube Babića • Iz današnje perspektive može se reći da je Motika bio preprogresivan i samozatajan da bi njegova umjetnost bila shvaćena. Neki ga elokventni kritičari jednostavno nisu mogli razumjeli… PULA - Prošlo je petnaest godina od smrti Antuna Motike, hrvatskog slikara, kipara, crtača, strip-crtača, ilustratora, likovnog pedagoga, rođenog Puljanina i jednog od najznačajnijih predstavnika (pored Emanuela Vidovića i Marina Tartaglie) intimizma modernog hrvatskog slikarstva prve polovice 20. stoljeća. Iako nepravedno valoriziran i nedovoljno zastupljen, a kao takav i neadekvatno populariziran, Motika je samozatajno i samo na njemu svojstven način ostavio dubok trag i velik doprinos u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Umjetnik je, naime, još krajem 70-ih godina prošloga stoljeća poželio da se u njegovom rodnom gradu sačuva dio zbirke, ali pod uvjetom da mu Pula za vrijednost pet tisuća radova kupi stan u Zagrebu. Tadašnje vlasti nisu se složile s tim, pa je tako Motikin muzej ostao neostvarena želja. Međutim, Pula će se ove godine ipak odužiti svojem velikom sugrađaninu i umjetniku otvaranjem galerije Antuna Motike u Kandlerovoj ulici u kojoj će se moći razgledati dio opusa istarskog »Vunderkinda«, pazinskog gimnazijalca i barda prvog hrvatskog stripa, kako veli povjesničarka umjetnosti Jerica Ziherl. Grad Pula je, naime, prošle godine otkupio oko tisuću i pol Motikinih radova (crteži, gvaševi, ulja, skice, skulpture) u vrijednosti od 50.000 eura, dok je slikarev nećak Dušan Motika donirao još oko 1.550 crteža i raznih predmeta dokumentarnog značaja, o kojima sada skrbi Oto Širec, voditelj Zbirke umjetnina grada Pule. Riječ je i o recentnim radovima, ali i onima srednje kvalitete iz svih faza djelovanja, koji će biti u stalnom postavu buduće galerije. Pazin - Sušak - Zagreb - Mostar - Pariz Više je razloga zbog čega su lik i djelo Antuna Motike važni, a među njima je način na koji je ovaj umjetnik utro svoje stope u povijesti umjetnosti na ovim prostorima. |
|||||||
Rodio se 30. prosinca 1902. u Puli u obitelji vinara, gdje provodi djetinjstvo. Osnovnu školu pohađa u Puli i Žminju, a gimnaziju u Pazinu i na Sušaku. Upravo su ti srednjoškolski dani u kojim crta prve vizije grada budućnosti, sličnog »Futoropolisu« Sant' Elije, kao i svoje prve stripove i oslikovljene albume poput »Puta na mjesec« ili karikatura u školskom listu »Vinko Lozić«. Motikin je talent prvi uočio ondašnji spiritus movens, glazbenik i likovnjak Saša Šantel, koji ga je usmjerio i pripremio za daljnju naobrazbu. Odobrenjem stipendije Matice hrvatske Motika uspijeva upisati Umjetnički akademiju u Zagrebu (1921.- 1926.) i to kiparstvo u odjelu Rudolfa Valdeca. Slikarstvo uči kod Maksimilijana Vanke, Vladimira Becića i Ljube Babića. Nakon diplome ide na doškolovanje kod Ljube Babića te dobiva posao u tadašnjem listu »Obzor« kao korektor. Do 1929. surađuje kao karikaturist u humorističnom listu »Koprive« i izrađuje keramiku. Iste godine odlazi u Mostar gdje predaje crtanje u gimnaziji. Mostarska faza trajala je punih deset godina uz iznimku dva studijska putovanja u Pariz (1930. i 1935.), gdje svoje slikarstvo i prepoznatljiv intimistički iskaz dovodi do maksimuma. Lakoća poteza, prozračnost palete te varijacije mostarske faze u sprezi s francuskim iskustvom Dufyja ili Utrilla, dovodi do fenomenalne ljupkosti i erotiziranih aktova u maniri gotovo Fragonardove bestjelesne levitacijske maglovitosti. Prva samostalna izložba dogodila se 1933. godine u zagrebačkom salonu »Ulrich«, a već iduće godine izlaže kao gost na izložbama grupe trojice (Babić-Becić-Miše). Dvije godine kasnije priređuje drugu samostalnu izložbu u Modernoj galeriji, a zatim ponovno odlazi u Pariz te izlaže čak i u Beču. Godine 1940. iz Mostara je premješten u Zagreb, a iste godine priređuje treću samostalnu izložbu te počinje raditi na eksperimentima (kolaž, dekalkomanija, dimnice, fotografika, organski materijali). Postaje profesor na Državnoj obrtnoj školi u Zagrebu, današnjoj Školi primijenjenih umjetnosti, gdje ostaje do mirovine 26. lipnja 1961. Umješan skulptor inspiriran muranskim staklom Antun Motika dvaput je izlagao na Venecijanskom bijenalu, 1942. i 1952. godine. Naime, za Veneciju ga sudbinski vežu ponajbolja ostvarenja. To su skulpture od stakla, rađene u radionicama za proizvodnju stakla na Muranu. Upravo je u tim skulpturama Motika objedinio suvremenu formu i istraživačko polje – svjetlost. Naime, u njegovim je fazama, nakon što je prilikom prvog boravka u Parizu odbacio tradiciju Babića, Krizmana ili Stainera, gotovo uvijek istraživačko polje - svjetlost. Upravo je iz tog razloga Motika prozvan slikarom intimnog postimpresionizma. Također valja napomenuti da je naš pazinski gimnazijalac svoje studije aleja još 1935. doveo do same granice apstrakcije. Spomenimo i to da ga nije mazila kritika nekolicine tadašnjih pisaca likovnih osvrta, a ponajviše uvaženog i cijenjenog povjesničara umjetnosti Ljube Babića, te da je apstrakcija u nas prihvaćena tek 1951. nakon Murtićevih »Njujorških veduta«. Iz današnje perspektive može se reći da je Motika bio preprogresivan i samozatajan da bi njegova umjetnost bila shvaćena. Neki ga elokventni kritičari jednostavno nisu mogli razumjeli… |
|||||||
Nakon brojnih nagrada («Vladimir Nazor« za životno djelo) retrospektivnu izložbu ostvaruje 1974./75. godine u organizaciji Moderne galerije u Zagrebu. Dobiva nagradu Čakavskog sabora. Postaje dopisni član JAZU-a, a 1985. sudjeluje na izložbi »10 istarskih umjetnika«. Godine 1987. u zagrebačkoj galeriji Kaptol ima izložbu slika i medalja. Nakon izložbe »Tisuću godina hrvatske skulpture« 1991. Motika priređuje svoju posljednju samostalnu izložbu u zagrebačkoj galeriji »Amedeo« predstavivši se slikama rađenim na promidžbenim materijalima tvornice lijekova. Umire u Zagrebu na današnji dan 1992., a pokopan je na groblju Mirogoj. U čemu je tajna prave vrijednosti Antuna Motike? Neopterećenost i svedenost izraza na minimalnu informacijsku potrebitost, vješto i meko baratanje kistom, lazurni i prozračni namazi kako svijetlim, tako po potrebi i gustim, težim slojevima. Sposobnost kontemplacije i nalaženja naizgled nebitnih mjesta, znanih i bitnih samo autoru, etiketirat će Motiku slikarom intimizma. Uzori poput Matissea, Cezannea, Dufyja, kao i prijateljevanje s Josipom Seisselom, protagonistom hrvatske varijante nadrealizma i neokonstruktivizma, determinirat će Motiku tihim, ali subverzivno »opasnim« umjetnikom, čije prave vrijednosti, posredstvom jednog od njegovih prvih recenzenata Darka Scneidera, kao i njegovog nasljednika Darka Glavana, sve više dolaze na vidjelo. Danas, petnaest godina nakon njegove smrti, jasno je da će ime Antuna Motike, poput tragične sudbine velikog broja naših najboljih umjetnika, u modernoj i suvremenoj povijesti likovne kulture Hrvatske postajati sve važnije iz dana u dan. Na koncu, ipak raduje činjenica da će vrijedna ostavština, odnosno crteži, ulja, gvaševi i skulpture Antuna Motike, u Puli imati stalni postav u novoj galeriji čije je otvaranje najavljeno za Dan grada. U čast jednog od najpoznatijih istarskih umjetnika i promicatelja istarske kulture i intelekta zabilježenog u brojnim radovima bogatog i plodnog, ali još uvijek nedovoljno valoriziranog opusa. Vedran ŠILIPETAR |
|||||||
Izvor:
|
|||||||
|
Created: Tuesday,
February 13, 2007; Updated
Saturday, May 01, 2021
|
|||||||
